VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 177
177 njegovu zemlju opet materi zemlji. Ladislav je jamačno opazio tu pogibao, koja prijeti njemu i Almu, pa je zato gledao da Slavoniju jače priveže uz Ugarsku i ojača položaj Almov, i to time, 1, što je prekinuo veze Almove države, koje su nju u crkvenom pogledu vezale sa spljetskom nadbiskupijom i kninskom biskupijom, naime osnutkom zagrebačke biskupije (g. 1094.), ovisne od ostrogonske nadbiskupije, i 2. što je ugarskim velikašima podjeljivao po Slavoniji prostranih zemalja, da budu jaki oslon Ugarskoj i Almu protiv pogibli od prekovelebitske Hrvatske. No ovaj postupak Ladislavov mora da je u zemlji urodio nezadovoljstvom i možda bunom, a time se je jamačno okoristio hrv. kralj Petar. 15 ) On je valjda s vojskom provalio u Slavoniju i poduprt tamošnjim žiteljstvom protjerao Alma i zavladao sa Slavonijom (1095. 16 ). Ovo bi dakle mogao biti onaj razlog, radi kojega je Almo morao bježati iz Hrvatske, kako tvrdi Muglen. 3. Ako je Almo morao bježati iz „Slavonije* radi nezadovoljstva i bune domaćega žiteljstva i radi navale hrv. kralja Petra, onda je posve opravdano, ako uzmemo, da je ta Slavonija bila izgubljena za Ugarsku i da je opet bila pridružena Hrvatskoj. Međutim Šišić („Prir." I, 374.) nije toga mnijenja; njemu se čini, da odlaskom Almoševim Hrvatska između Gvozda i Drave nije došla u vlast hrv. kralja Petra. On to obrazlaže ponajprije time, što je institucija zagrebačke biskupije ostala netaknuta. No je li to istina? Mi nemamo nikakovih takvih podataka, da bi to mogli sigurno ustvrditi. Zar nije moguće, da je zagrebački 15 ) Otuda, što se Ladislav (po mnijenju Tkalčićevu u „Mon. hist, civit. Zagrabiae" 1889. br. 1., str. 1.) kod osnutka zagrebačke biskupije savjetuje samo s ugarskim biskupima, sudi Tomašić (o. c. str. 86.), da je sumnjiva pripovijest, da su možda kakvi hrvatski velikaši pozvali Ladislava, da dođe preuzeti hrv. kraljevstvo, jer da bi ovaj to (prigodom osnivanja zagreb. biskupije) „već ako ne iz zahvalnosti, a to bar iz poli tičkoga takta bio istaknuo". No ovaj sud nije opravdan. To isticanje ovom prigodom po mom mnijenju ne bi bilo umjesno. No kad bi i uzeli, da bi ovo bila zgodna prilika za takovo spominjanje, može se to neisticanje rastumačiti time, da Hrvatima u Slavoniji nije bilo pravo to otcjepljivanje Slavonije od Hrvatske u crkvenom pogledu, kao što i cio pravac Almove (i Ladislavove) politike u Slavoniji (naime ovo otuđivanje od Hrvatske i uže prislanjanje uz Ugarsku), pa sad više nisu bili tako odani Almu i Ugarskoj, kao što prije dolaska Ugra u Slavoniju (pače se poslije po svoj prilici i pobunili radi toga). Zato ih onda Ladislav ovom prigodom i nije mogao spominjati kao svoje pristaše. la ) Ovako uzimlju svi naši glavni povjesničari: 1. Tkalčić „Povijest Hrvata" Za. greb 1870. str. 87. — 5. Ljubić „Pregled hrv. povijesti" Rijeka 1864. str. 33. — Rački „Borba južnih Slovena" u „Radu" XXX. 113. — Klaić „Pov. Hrv." I, 125. i Smičiklas „Pov. hrv." I, 261. — Jednako tvrde i neki ugarski i austrijski povjesničari: Lud. Alb. Gebhardt „Geschichte des Reichs Hungarn" B. I. Leipzig 1778. str. 487. — Ant. graf Czirdky „Conspectus iuris publici regni Hungariae ad an. 1848" Viennae 1851. str. 30 do 33. — Ignaz A. Fessier „Geschichte von Ungarn" 2. Aufl. bearb. v. Ernst Klein. I. B. Leipzig 1867. str. 179—180. — Pauler „Horvat— Dalmàtorszàg elfoglalâsarol" (osvojenje Hrvatske—Dalmacije) u „Szazadoku" g. 1888. str. 197—216. (Šišić „Priručnik" I, 422.). — Biiđiiiger o. c. str. 125. — Ruber o. c. I, 329. 12
