VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 173
173 skom ni dalmatinskom plemstvu XI. vijeka nije bio ugarski dvor tuđ. Ta tvrdnja može vrijediti za slavonsko plemstvo, koje je bilo susjedno Ugarskoj, i po tome lakše moglo doći u doticaj i saobraćaj s Ugarskom, manje za hrvatsko plemstvo, a najmanje za dalmatinsko. Zato se i može uzeti, da je u Slavoniji bilo ugarskih pristaša, ali jedva u Hrvatskoj ili pače u Dalmaciji. To se vidi i otuda, što je po svoj prilici kraljica Jelena, kako uzimlje i Šišić („Gesch. d. Kr." I, 256. i 330.), imala svoje sijelo u zemlji između Drave i Gvozda, gdje su se kupili njezini pristaše. Prema tome ne će biti istinito ni ono, što veli onaj spljetski zapis, da je i krbavski knez Petar Gušić išao Ladislavu, da ga pozove u Hrvatsku. To kao da potkrepljuje činjenica, koju navode i Toma i onaj spljetski zapis, naime da se Ladislav namjerio na otpor Hrvata tek iza Gvozda, dok do ovoga nije nanj naišao. Da su krbavski knezovi bili ugarski pristaše (a u tom slučaju jamačno ne bi oni bili osamljeni), ne bi se po svoj prilici Ladislav namjerio bio na takav otpor, koji nije mogao svladati, nego se morao bez uspjeha vratiti kući ; nasuprot je uspio bez otpora do Gvozda, a to je dokaz, da je tu bilo ugarskih pristaša ; prema tome možemo onda zaključiti, da je onaj velikaš, koji je išao po Ladislava u Ugarsku, morao biti odovud, iz Slavonije, a nipošto Gušić iz prekogvozdanske Hrvatske. 5 ) 5 ) Šišić („Priručnik" I, 312.) nagađa, da je možda sam Toma poznavao onaj stariji zapis, iz kojega je crpao i onaj Lukarijev zapis, ali da ga naumice nije upotrebio. On to obrazlaže time, što Toma „nije htio da priznade, da su i njegovi Spljećani zajedno s nekim Hrvatima pozvali ugarskoga kralja u zemlju. Ta nekoliko redaka dalje kad govori o dolasku kralja Kolomana pod Spljet (tobož g. 1103.), pripovijeda, da su Ugri Spljećanima bili stran narod, za koji oni još nijesu znali, da li je kršten". Međutim je pitanje, da li je onaj stariji zapis tako star, da ga je i Toma mogao rabiti. No ako je doista bio tako star, onda one riječi Tomine (uzete iz toga starijega zapisa), da su Spljećani smatrali Ugre stranim i možda nekrštenim narodom, odaju, kako već rekosmo, da je u doba Kolomanovo bila u Spljetu neka averzija protiv Ugra, a ne sklonost prema njima, pa zato Toma i nije mogao vjerovati tvrdnji onoga zapisa o ugarskim pristašama u Spljetu u ono doba, te ju zato i nije mogao zabilježiti. Još navodi Šišić (o. c. str. 313. bilj. 2.), da možda i Lucije nije upotrebio taj zapis poradi toga, „jer je on dobro znao, da taki podatak ne će biti u volji mletačkoj republici*. A što bi taj podatak smetao Mlečane? Ta u kasnije doba, kad je Hrvatska došla u savez s Ugarskom, i kad je hrvatski elemenat u dalmat. gradovima ojačao, pače i prevladao, bile su u njima jake stranke, koje su simpatizirale s ugarskim (kao hrvatskim) vladarima, tako da su ih ti gradovi zvali svojim „naravnim gospodarima" (dominus naturalis). Mlečani su to dobro znali, pa zato ih ne bi ništa smetalo ni to, kad bi Lucije na osnovu toga zapisa kazao, da je u Dalmaciji bilo pristaša ugarskoga kralja već i pod konac XI. stoljeća. Međutim dodaje Šišić i još neke razloge, radi kojih nije Lucije upotrebio onaj zapis, naime da ga je možda smatrao sumnjivim zato, što on zove ugarskoga kralja Stjepanom (mjesto Kolomanom), a uz arciđakona Tomu uopće izlišnim. To će biti jamačno ispravno, da je on taj zapis smatrao ne samo sumnjivim (poradi krivoga kraljeva imena), nego (poput Tome) i nevjerodostojnim radi njegove tvrdnje o ugar. pristašama u Spljetu, pa ga zato i nije upotrebio u svojoj povijesti.
