VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 172

načinom gledali gradove predobiti za sebe, nego li ih nasiljem odvratiti od sebe i time prisiliti, da se baš dignu na njih, mjesto da ih podupiru. Jednako nije vjerojatno, što se u tom zapisu veli, da je u Spljetu bilo ugarskih pristaša i da su ovi pozvali ugarskoga kralja, da dođe preuzeti vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji. Kad bi to bila istina, kako da onda protumačimo onaj kasniji otpor Spljećanina protiv toga, da se dadu u vlast Kolomanovu ? Kad bi oni doista bili skloni Ugrima i pače njih zvali k sebi, onda bi i Kolomana objeručke primili, a ne nećkali se kako veli Toma, smatrajući njega i njegov narod stranim i možda nekrštenim (što oni doista nisu bili, ali se time valjda hoće reći, da su ih smatrali narodom divljim). Šišić („Gesch. d. Kr." I, 333.) kuša ipak obraniti svoju tvrdnju, da je Ugarska imala svoju stranku u primorskim dalmatinskim gradovima, tom činjenicom, da se ti gradovi za hrvatskoga interegna nisu ni na Bizant ni na Mletke obratili za pomoć. No pita se, protiv koga bi ti gradovi imali tražiti te pomoći? Ako se misli: protiv hrvatskih velikaša, koji su ih tobož napastovali, onda se mora ustvrditi, da tapredmnjeva nije opravdana, jer kako rekosmo tih napastovanja jamačno nije ni bilo; nema naime sumnje, da bi oni bili tražili zaštite, da je bilo tih napadaja, ali ne kod sebi tuđih Madžara, nego kod onih naroda, s kojima su već otprije bili u političkim odnošajima, naime u Bizantinaca ili Mlečana. Ako li se pako tude misli na pomoć protiv Ladislava, onda možemo uzeti, da nije nevjerojatno, da su ti gradovi doista zatražili pomoći u Bizantu. Po Šišiću („Gesch. d. Kr." I, 335., 340. i 342.) došao je Ladislav u Hrvatsku u proljeću g. 1091., a vratio se kući u srpnju ili kolovozu. Za toga njegova boravka u Hrvatskoj, dok je on još vodio ^borbu s hrv. plemenima u kraju preko Gvozda, poslao je (polovicom g. 1091.) bizant. car Aleksije I. Gotfrida, svoga sebasta i kneza od Melfija, s vojskom i s brodovljem u Dalmaciju, koju je on opet podvrgao bizant. vlasti

4

). Nije li se to moglo dogoditi na zamolbu samih dalm. gradova? Taj dakle argumenat ne dokazuje ništa za egzistenciju nekakve ugarske stranke u Dalmaciji. No Šišić („Gesch. d. Kr." I, 334.) brani svoju tvrdnju još i time, što veli, da je ta stranka mogla sasvim prirodno nastati, jer da su od doba Krešimira III. i Stjepana I. između ugarskoga i hrvatskoga dvora nastali prijateljski odnošaji kao među saveznicima, koji su Zvonimirovim nastupom na prijestol jamačno još učvršćeni, pa po tome da ni hrvat*) U „Priručniku" T, 303. veli se pogrješno, da je Gotfrid poslan u Dalmaciju najkasnije g. 1093., jer ove se je on godine već vraćao iz Dalmacije. — I dr. Milan pl. Sufflay „Politische Schicksals des Themas Dyrrhachion" u „Vjesniku zem. arkiva" XVII. 1915. sv. 3. i 4. str. 283. veli, da je Gotfrid bio u Dalmaciji prije g. 1093. „zur selben Zelt, als der ungarische König Ladislaus durch die Bergschluchten Kroatiens dem Meere zustrebt*.