VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 167

167 Pita se konačno, kako i zašto je nastala ova priča o Zvonimirovu umorstvu? Rekli smo već, da je ova vijest o umorstvu nastala u XIV. vijeku; ona je nastala onda, kako i Sišić

ss

) veli (za neke interpolacije hrv. kronike Dukljaninove), „kad se već vidjelo rasulo narodne dinastije, a još više, kad je nastala među Hrvatima neka težnja, da se odruže od Ugarske, kako je to bilo za kralja Tvrtka". Anžuvinci su kršili sve više prava hrvatske države, pretvarajući prvobitnu personalnu vezu između Hrvatske i Ugarske u sve tješniju zajednicu, u kojoj je imao nestati svaki trag hrvatske samostalnosti; to je naravno rađalo sve većim nezadovoljstvom u zemlji, koje je konačno po smrti Ludovika I. (1382.) buknulo svom silom na javu i pokrenulo onaj veliki pokret na slavenskom jugu, koji je išao za otrgnućem Hrvatske od ovoga teškoga zagrljaja s Ugarskom i za uspostavom hrvatske samostalnosti. Videći ovo pisac nadopunjka Dukljaninove hrv. kronike

84

), nije on sebi mogao protumačiti, kako i zašto je nekad slavno kraljevstvo hrvatsko dospjelo u ovako nepovoljan položaj, pa se stao domišljati, da je to posljedica jednoga velikoga zločina Hrvata i teškoga prokletstva, koje je na njih bačeno bilo. Budući da je kralj Zvonimir bio u dobroj uspomeni kod Hrvata, kao neki uzor vladar, kakovim ga i on sam opisuje, došao je on na misao, da je hrvatski narod morao počiniti taj veliki zločin na tom vrlom i dobrom kralju, pogubivši ga u času, kad je on htio učiniti tako bogoljubno djelo, naime htio pomoći osloboditi sv. grob i sv. zemlju.

35

) Zato on zove Hrvate „prokletim i nevirnim", „nevirnicima", koji „ne će biti dobrotom dobiti, dà bolji su pod strahom", koji nisu ni zavrijedili takvoga dobroga kralja, pa ih je zato stigao „gniv Gospodina Boga, koji dojde svrhu ostatka njih (= potomaka njihovih), kako pismo govori: „Otci pozobaše kiselo grožđe, a sinovom zubi utrnuše", oni „učiniše i sebi i ostatku (= potomstvu) svomu rasap i vičnje pogrjenje". A ta ih je sudbina stigla i zato, jer Zvonimir i „prökle nevirne Hrvate i ostatak (= potomstvo) njih Bogom i Svetimi njegovimi, i sobom i nedostojnom smrtju njegovom (svojom), i da bi veće (Hrvati) nigdar neimali gospodina od svoga jezika, nego vazda tuju jaziku podpolja) ubila, i da se na današnjoj „rotnoj gomili" nalazi njegov grob (Šišić „Gesch. d. Kr." I, 317. bilj. 3.). Na to se može primjetiti ovo: Predaja se mogla uščuvati, ali je pitanje, je li ona odgovara istini. Ona je mogla nastati u kasnije doba, možda pod utjecajem Dukljaninove hrvatske kronike. 33

) O. c. u „Vjesniku" VIII, 13. 34

) Ako je pisac prema mnijenju Crnčićevu samo preveo jednu stariju latinsku kroniku (ali također iz XIV. stolj.), onda se ovo, što ćemo reći o piscu nadopunjka, tiče naravno rečenoga pisca te latinske kronike. ,5

) Pisac XIV. stolj. jamačno je tu mislio na križarsku vojnu, koje su mu tada mogle biti poznate, a ne na kakvu vojnu proti Seldžuka na korist bizantinskoga carstva, za koju teško da je pisac mogao znati (ako je u opće došao u Hrvatsku takav poziv bizant. cara za pomoć).