VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 168

168 ložni bili". I ta se kletva ispunila. „1 imaše kralja Belu za gospodina, jere svoga bihu ubili près krivine. I po rečenom kralju Ugarskomu Hrvati biše podloženi od volje u nevolju ; i od slobodnih u rabotu obrati. I bi kako pismo govori : da zli teg zlu plaću čeka. I biše za svoj teg plaćeni oni prokleti i nevirni Hrvati krozi griha, što pogubiše svoga dobroga gospodina kralja Zvonimira, kako Žudije gospodina Isukrsta".

86

) Na ovu misao, da je propast slobode Hrvata bila kazna za njihov zločin, doveo je pisca hrv. ljetopisa sam latinski Dukljaninov ljetopis. u kojem se pripovijeda, da je kralja Časlava (i njegov rod) stigla silovita smrt (on je utopljen u Savi) radi zločina, koji je učinio na svome dobrome ocu Radoslavu (otjerao ga s prijestola), a koji ga je radi toga prokleo.

37

) To se vidi po tome, što pisac izrijekom veli, da su Hrvati učinili na kralju Zvonimiru jednaki zločin, kao i na kralju Radoslavu, pomogavši njegovu sinu protjerati njegova oca.

88

) Ljetopisca je moglo potkrepiti u toj predmnjevi i to, što je možda i on doznao za onu vijest o umorstvu kralja Krešimira (= Miroslava), pa je pomislio, da su Hrvati mogli isto tako ubiti Zvonimira kao što su ubili i Krešimira (Miroslava.

39

) Na osnovu svega toga moramo reći, da je vijest o nasilnoj smrti Zvonimirovoj izmišljotina kasnijega doba (valjda XIV. vijeka) i po tome da je Zvonimir morao dovršiti svoj život naravnom smrću ; to potvrđuju i riječi njegova nasljednika Stjepana II., koji u svojoj šibeničkoj ispravi od 8. rujna 1089. za nj veli „a nuper rege defnncto Suinimiro.

40

) Da je on umro od ubojničke ruke, jamačno bi on bio rabio drugu riječ

, 36

) Crnčić „Ljetopis" str. 32—3ö. — I Štita (o. c. u „Vjesn. arh. dr." VIII, 23.) veli za ove riječi, da su one subjektivne piščeve refleksije, jer prikazuju rasulo narodne države hrvatske kao kazan božju za ubrjstvo nevinoga kralja Zvonimira, ali on inače drži, da sama jezgra ljetopiščeve vijesti (t. j. umorstvo Zvonimirovo radi poziva bizant. cara za pomoć) nije izmišljena, nego preuzeta iz starije, istinite tradicije; međutim to mnijenje nije osnovano, kako iz našega razlaganja vidimo. 87

) O. c. na str. 27. veli se: „Ciaslavus praeterea maledicttis a patre", a na str. 30.: „Sicque factum est, conversus est dolor ejus in peccatum (zapravo: peccatum ejus ... in dolorem), quod exercuit circa patrem suum super caput ejus, et periit ipse et domus ejus tota". U hrvatskom tekstu ljetopisa pako veli se (str. 30.): „I tako stvoreno bi i izpunjeno na glavi njegovi proklectvo na njem učinjeno od dobroga kralja otca njegova, zač on i vas dom njegov zlom smrtju poginuše, i zal konac učiniše. I tako pojde po zlu Seislav, on i duša njegova". 3g

) Pripovijedajući o Zvonimirovoj skupštini na Kosovu polju, kaže Ijetopisac (str. 34.) ovo: „I toj čuvše (t. j. sadržaj pisama pape i cara) Bogom prokleti i nevirni Hrvati, ki ne mnogo prija daše pomoć hudobnomu sinu, (da) dobroga njih gospodina kralja Radoslava iz kraljevstva njegova izagnati, i s oružnom rukom s nemilostivim sinom njegovim iz zemlje prognati". »«) I Klaić („Slavonija od X—XIII. stolj." Zagreb 1882. str. 32. bilj. 44.) sudi, da je po ovoj pripovijesti o smrti kralja Kazimira kasnije nastala priča o smrti kralja Dimitrije Zvonimira. 40

) Documenta br. 124. str. 148.