VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 164
164 mogao isto tako i prije te god. 1095. (n. pr. i god. 1089.) obratiti na papu, a papa odazvati se toj molbi. To je doista moglo biti, ali i nije moralo biti; svakako nam izvori o tom ništa ne vele. To kao da uviđa i sam Šišić, pa se zato u svojoj „Gesch. d. Kroaten" (I. 316.) niti ne poziva na ova dva izvora, nego se samo oslanja na vijest Ane Komnenke 23 ), da se je car Aleksije 1. iza poraza kod Silistrije i provale Pečeneza sve do Carigrada nalazio kod Kypselle u tako žalosnom položaju (god. 1088.), da je morao s njima načiniti primirje, a podjedno da je tada poslao nekoga Migedenosa ,,u okolišne zemlje (s% xw TOxpaxsijjtivwv ^oopwv), da mu tamo sabere pomoćnih četa". Te riječi tumači Šišić tako, da je car poslao toga svoga čovjeka u susjedne države (dakle valjda i u Hrvatsku), da od njih izmoli pomoći za svoga vladara. No to je tumačenje pogrješno, jer nema dvojbe, da je car u toj stisci trebao brze pomoći, pa je zato Migedena poslao u svoje obližnje (bizantinske) pokrajine (a ne u tuđe države), da tamo na brzu ruku sakupi pomoćnih četa, koje će ga izbaviti iz momentanoga nepovoljnoga položaja njegova. Pomoći iz drugih država nije on mogao brzo očekivati, stim manje, što je on tu zadaću povjerio samo jednomu čovjeku, koje bi trebao mnogo vremena, dok bi obašao susjedne države i od njih ishodio pomoći caru. Da je on tražio pomoći od susjednih država, jamačno bi on bio poslao u svaku državu posebne poslanike, samo da čim prije dobije pomoći. Ovako pako, kad on šalje jednoga čovjeka u okolišne zemlje, jasno je, da je to bio jedan od njegovih vojskovođa, koji je čim žurnije imao po susjednim pokrajinama sakupiti raspoložive Čete ili podići još neunovačeno pučanstvo i s njime priskočiti caru u pomoć. Prema tome moramo reći, da nam nije ničim zajamčeno, da su car i papa pozvali Zvonimira u pomoć bizantinskomu caru i da je Zvonimir u to ime doista sazvao narodnu skupštinu, na kojoj je zaglavio. No uzmimo, da je taj poziv doista došao i da je Zvonimir obdržavao tu skupštinu, pita se ipak, da li je vjerojatno, da je on na njoj morao nastradati? Kralj je mogao priopćiti i valjda zagovarati molbu cara i pape, ali je li to moralo dovesti do kraljeva umorstva ? Narod je mogao reći i zakjučiti, da neće sudjelovati kod takove vojne daleko od domovine, ali to nije morao biti povod, da se ide kralja ubijati, makar da i uzmemo, da je on zagovarao molbu cara i pape. Nevjerojatnost umorstva proizlazi već iz razlaganja samoga kroničara (nastavljača Popa Dukljanina). On Zvonimira hvali i diže do neba, veleći (str. 32.): „(Ovaj) počteni kralj, sin dobroga pomenutja-, poče crikve veoma čtovati i ljubiti. I poče dobre pomagati, a progoniti zale. I bi od svih dobrih poljubljen, a od zalih nenavijen, jer ne mogaše zla viditi. ... I za do') „Alexias" VII. 6. ed. Reifferscheid, I. Leipzig 1884. str. 245.
