VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 161
161 vodi, pa nas zato ni najmanje ne začuđuje, što tako malo vijesti donosi i o Zvonimiru (premda on baš o njemu još najviše od svih hrv. vladara spominje). Zato otuda ne možemo stvoriti nikakov zaključak obzirom na prešućenje tobožnje nasilne smrti Zvonimirove. Pače budući da on uza sve to, što donosi malo vijesti o Zvonimiru, ipak spominje smrt Zvonimira, moramo uzeti, da bi on iz gore navedenih razloga bio naveo i siloviti način njegove smrti, kad ga toliko cijeni, da ga nazivlje „illustrissimus vir Demetrius cognomento Suinimir rex Chroatorum", da je on doista umro takovom smrti, a ne bi ovu opisao takovim riječima, kojima očito hoće označiti naravnu smrt njegovu. 16 ) To kao da osjeća i sam Šišić, pa zato sad tvrdi, da se te Tomine riječi ne tiču smrti Zvonimirove, nego smrti posljednjega kralja Stjepana II. On veli o tom ovako: „Wenn er (t. j. Toma) daher Zvonimir, diesen „illustris vir", irrtümlich „ultimus rex Croatorum" nennt, ja sogar hinzufügt „nullumque sue posteritatis heredem reliquit" und „sie ergo tota regalis sanguinis déficiente prošapta, non fuit exterius, qui in regno Chroatorum rite succedere debuisset", so kann man mit guten Gründen annehmen, er verwechsle eingentlich — der allgemeinen Tradition seiner Zeit folgend — den Tod König Zvonimir mit jenem Stephans II, auf den diese Worte tatsächlich auch vollinhaltlich passen. 17 ) Međutim ova tvrdnja nije opravdana. Vlada zadnjega kralja Stjepana II. bila je tako kratkotrajna i neznatna, da se o njoj kod potomstva nije ni uščuvala uspomena, a kamo li da bi se nešto, što se je ticalo Stjepana II., prenijelo na Zvonimira. A poradi toga, što se ta uspomena nije uščuvala, moralo se je u tradiciji uvriježiti mnijenje, da je Zvonimir bio zadnji hrv. kralj, s kojim je izumrla kraljevska porodica, a tu je tradiciju onda zabilježio i Toma. Ta se tradicija uzdržala i do kasnijega doba, jer još god. 1527., kad su hrv. staleži izabrali svojim kraljem Ferdinanda I., ističu oni, da su se po smrti posljednjega svoga )j ) Moglo bi se međutim primjetiti ovo: Posve je razumljivo, da Toma ne spominje nasilne smrti Zvonimirove, kad nije bilo tradicije o tom, ali zašto Toma ne spominje umorstvo Krešimira (= Miroslava), kad je o tom u njegovo doba kolala vijest po Hrvatskoj? Nema naime sumnje, da je i Toma morao znati za tu vijest, kad ju je već oko god. 1200. doznao i onaj pisac ugar.-poljske kronike Pa kako Toma spominje posljednje počivalište kralja Krešimira (IV.) u atriju one crkve sv. Stjepana, lako je moguće, da bi on tom prilikom i spomenuo bio nasilnu smrt njegovu, kad bi ju držao ispravnom. No Toma je jamačno bio dovoljno upućen u hrv. povijest (osobito posljednjega doba narodne neodvisnosti), pa je po tome i znao, da Krešimir (IV.) nije silovito dovršio svoj život. (Ova primjedba vrijedi dakako samo za taj slučaj, ako je ona ug.poljska kronika nastala već god. 1200., dakle ako je ona vijest o umorstvu kolala već u doba Tominovo, no ona je bespredmetna, ako je ona kronika nastala istom u XIV. stolj., kako neki uzimlju, dakle se i ona vijest o umorstvu širila poslije Tome a nemamo dokaza, da se širila u njegovo doba). ") „Gesch. d. Kr." I., str. 318—319. bilj. 3. k str. 317. 11
