ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 524
muzeja, koji zahtijeva nova znanja i stručnosti. UNESCO je 2003. na 32. Generalnoj konferenciji usvojio Povelju o zaštiti digitalne baštine. Uvod su napisali Annemieke de Jong i Vincent Wintermans. Naglašavaju kako su na Konferenciju namjerno pozvani predavači izrazito različitih shvaćanja i stavova. Objavljena su četiri izlaganja glavnih predavača, koja ćemo ovdje prikazali dosta šturo, više kao poticaj za čitanje ovih vrsnih referata, koje svakako preporučamo svim informacijskim i dokumentacijskim stručnjacima, nego kao njihov prikaz: 1. Abdelaziz Abid: Sačuvati našu digitalnu baštinu: nova paradigma čuvanja Porast digitalne baštine i njezina osjetljivost ne mogu proći nezapaženo, a digitalna je domena dovela do pojave nove paradigme. Pustiti klasično, papirno gradivo da leži na policama spremišta, u adekvatnim fizičkim uvjetima, bila je najbolja garancija njegova čuvanja, a korištenje gradiva se smatralo najgorim neprijateljem konzervacije. Nasuprot tomu, trajno postojanje digitalnih informacija garantira stalan prijenos na nove medije. S Internetom više ne trebamo napuštati virtualni prostor kako bismo koristili digitalnu baštinu. Tradicionalna središta moći, temeljna na posjedovanju rijetkih i neprocjenjivih informacija, dovedena su u pitanje, a piramidalna organizacija rada ustupa mjesto suradnji. Ove promjene i te kako utječu na arhivsku praksu, npr. na kriterije vrednovanja temeljena na hijerarhiji stvaratelja. Potrebno je uspostaviti potpuno novi režim informacija, u potpunosti transformirati staru memoriju i arhivski sustav. 2. William Uricchio: Preći iza artefakta: lekcije iz kulture sudjelovanja Digitalni obrat je omogućio transformaciju poznatih medija kao što su fotografija, film, snimljeni zvuk i tiskana riječ uvodeći nove platforme, standarde i aplikacije. Blogovi, wikipedija, različiti on-line socijalni prostori i si. nemaju ekvivalent u tradicionalnim arhivskim objektima, ne postoje institucije zadužene za njihovo sakupljanje, odabiranje, restauraciju, čuvanje i davanje na korištenje. Izazovi s kojima se susreću institucije i pojedinci zaduženi za čuvanje kulturne baštine su enormni, ne samo da moraju ići preko poznatih objekata nego je tu i veliki preokret prema kulturi sudjelovanja i suradnje, uzmimo za primjer wikipediju koja je proizvod suradnje. Bez poznatih kriterija, kao što su stvaratelji i njihova hijerarhija, kako znati što sačuvati, koje kriterije vrednovanja primijeniti? Promjene utječu na sva područja našeg života, od bankarstva, do zabave i rada. Digitalna kultura je omogućila da npr. »kućni« filmovi postanu »svjetski« - distribucija ne ovisi o korporacijama i vladama. Novi mediji se bazično razlikuju od medija na kojima se temelje arhivske politike, najviše po tome što su dinamični i uvijek u razvoju (nemaju konačno, završeno stanje) i umreženi su. Digitalni mediji brišu nekada jasnu granicu između stvaratelja i korisnika. Arhivi reflektiraju okruženje u kojem se nalaze te novo okruženje zahtijeva nove politike. 3. David Bearman: O vrednovanju i digitalnom čuvanju kao sustavnim problemima Autor elaborira nekoliko fundamentalnih problema u trenutnoj situaciji:
