ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 525

- Odabiranje. Trenutno ga obavlja obučeno osoblje pojedinačnih institucija, npr. arhivisti, knjižničari, kustosi, arheolozi i si. koji dijele temeljnu pretpostavku da odabiranjem sakupljaju, a da sakupljanjem usvajaju odgovornost za čuvanje onog što su odabrali. Arhivi čuvaju trivijalni dio ukupnoga gradiva i u sadašnjem okruženju, digitalni zapisi koje pohranjuju nisu najznačajniji dio gradiva, niti su dobiveni na način koji garantira njihovu autentičnost. Transferom digitalnih zapisa u arhive arhivi postaju odgovorni za njihovo čuvanje, mada su za ovu zadaću slabo opremljeni. - Sto sačuvati? Profesionalci različitih ustanova kulture ne slažu se oko bitnih karakteristika onoga što se mora čuvati, zato jer se ne slažu oko toga što je zapis. Stoga treba zajedno primijeniti mnogostruke strategije čuvanja kako bi dobili kompletnu sliku prošlosti. - Reprezentacija i autentičnost. Digitalne objekte treba uhvatiti u trenutku njihova stvaranja i njima upravljati pod rigoroznom kontrolom, kako bi zbilja bili autentični. Većina institucija koje obavljaju digitalno čuvanje ignorira zahtjev za pohranom, nakon migracije na novi format i reprezentaciju, izvornih bitova u nekom enkapsuliranom obliku. Svega ih par, ako i jedna, čuva adekvatnu dokumentaciju o algoritmima korištenim u transformaciji s jednog formata u drugi. - Socio-ekonomski model za sadašnje digitalno čuvanje. Sadašnji pristup odabiranju i čuvanju kulturne baštine je takav da svaka pojedinačna institucija pokriva relevantne troškove. No, ustanovama nedostaju sredstva, tehničke vještine i sustav da same adekvatno čuvaju digitalnu baštinu te ne začuđuje da za većinu digitalnog fundusa migracija nije obavljena na vrijeme, a kod dijela i toliko kasni da je preskupa. Ne postoji neovisna verifikacija algoritmima korištenim u transformaciji s jednog formata u drugi. Ukratko, sadašnje su metode skupe, neučinkovite, rasipničke i manjkave. - Sustavna rješenja. Naš običaj fokusiranja odabiranja i čuvanja u pojedinačnim institucijama je rezultat karakteristika klasične baštine. Funkcije koje institucije neučinkovito obavljaju treba preseliti na mrežnu infrastrukturu. U budućem modelu digitalnog odabiranja korisnik, a ne institucija, treba odabrati što želi čitati, gledati ili slušati, a institucije (arhivi, knjižnice, muzeji) mu trebaju omogućiti dostupnost, kontekst i interpretaciju. 4. John Mackenzie Owen: Čuvanje digitalne baštine: uloge i odgovornosti baštinskih ustanova U sadašnjem je trenutku odabiranje i pohrana baštinskoga gradiva primarno odgovornost baštinskih institucija financiranih iz proračuna. Arhivi, knjižnice i muzeji su institucije koje su čuvale baštinu u pre-digitalnoj eri i sada se prilagođavaju na čuvanje digitalnog materijala. Digitalni baštinski materijal nije samo tradicionalni baštinski materijal u digitalnom obliku. Digitalni objekti koji predstavljaju i čuvaju suvremenu kulturu imaju niz posebnih karakteristika kojima se razliku od tradicionalnog baštinskog materijala, kao što su globalna provenijencija, heterogenost, fluidnost, dinamičnost. Veliki je jaz između onoga što čuvaju tradicionalne baštinske ustanove i onoga što bi trebale čuvati u smislu našeg današnjeg digitaliziranog dru-