ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 471

panj razvoja demokracije utječe na cjelokupnu arhivsku službu neke zemlje, a napose na upravljanje i dostupnost zapisa koji nastaju radom javne uprave. Prvi period kojega Kyong Lee opisuje uobičajeni je primjer stanja zapisa u zemljama u kojima je uspostavljen autoritativni režim, često još tragičniji nakon nekoga iskustva strane dominacije - u ovome slučaju nakon 36 godina japanske okupacije. Kao i u većini slučajeva iz svjetske prakse, prvi predsjednik »oslobođene« Južne Koreje, za svoje je postupke pravni alibi imao u Nacionalnome zakonu o sigurnosti, čije su odredbe u konačnici rezultirale svojevrsnim ozakonjenjem širokoga sustava političke korupcije. Sustav je trajao koliko i njegov reprezent - do 1979., kad je predsjednik Rhee Seung-man ubijen a slijedila ga je vojna hunta na čelu s Jeon Doo-hwanom. O načinu vođenja i upravljanja predsjedničkim zapisima (ali i ne samo njima) u tome prvome razdoblju, najbolje govori podatak da od sedam predsjedničkih mandata u razdoblju od 1948-1993, za njih tri nije sačuvan ni jedan zapis (!). No, valja ipak navesti da je u tome periodu, 1969. osnovan Vladin servis za arhivsku i uredsku službu (Government Archives and Records Services -GARS), koji je kasnije (2004.) prerastao u Nacionalni arhiv i spisovodstvenu službu Južne Koreje. U tom je smislu važno napomenuti da su u GARS zaprimani jedino zapisi kojima su sami stvaratelji procijenili moguću povijesnu vrijednost, te je u tom smislu vrlo indikativno napomenuti da je od predsjedničkih zapisa toga razdoblja sačuvano gradivo uglavnom administrativnoga karaktera, zatim onoga koje se tiče zaposleničkih odnosa, nadalje (u Predsjednički ured) dobivanih izvješća raznih vladinih agencija i ureda (sigurnost, financije, vanjski poslovi), no nema nijednoga zapisnika sa sjednica ikojega relevantnoga državnog tijela na kojem je odlučivano o državnoj politici bilo koje vrste, odnosno, nema zapisa koji bi svjedočili o načinu donošenja tih odluka kao ni o njihovu kontekstu. Konkretan napredak zapravo se uočava tek s demokratskim (barem formalno) sustavom uspostavljenim 1993. godine. Dapače, jedna od naglašenih stavki izbornoga programa u kampanji 1992. bilo je upravo pitanje javne dostupnosti gradiva nastalog radom državnih tijela i državne uprave. No, razdoblje dviju civilnih vlada obilježilo je tek formalno zadovoljenje osnovnih uvjeta za uspostavu minimalnog spisovodstvenog sustava, kao i propisa iz arhivske službe. Temeljni propisi usvojeni u tome razdoblju bili su Zakon o dostupnosti informacija javnih službi (1996.) te Zakon o upravljanju javnim zapisima (1999.). Istina, Zakon o dostupnosti informacija predviđa čak 8 kategorija zapisa koji su već u samom nastanku zatvoreni za javnost, no glavni je problem postizanja dozvoljene dostupnosti ipak bio nedostatak utemeljenoga spisovodstvenoga sustava. Nova politička afera koja je izbila nakon predsjedničkih izbora 1997. kao i kriza glede netransparentnoga aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, stvorila je u javnosti kritičnu množinu zahtjeva i potrebno okružje za sveobuhvatnim rješavanjem pitanja uporabe i zaštite zapisa državnih službi. U tom smjeru idu odredbe Zakona o upravljanju javnim zapisima u kojem je prvi puta uopće definirano što su javni zapisi, a napose što su predsjednički zapisi, te također i rokovi predaje navedenih zapisa Nacionalnome arhivu. No unatoč ovim zakonskim postignućima, broj negativno riješenih zahtjeva postavljenih temeljem navedenih zakona, prvih se godina rapidno povećavao. Zakonske su, naime, mogućnosti klasificiranja ovih zapisa bile vrlo široko postavljene, te već time upitne. Stoga se tek u trećemu razdoblju, nakon 2003., može realno govoriti o sus-