ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 12
Devetogodišnja praksa pokazala je pozitivne strane, ali i stanovite slabosti našeg Zakona što su uglavnom povezani s ekstenzivnim i nepreciznim karakterom pojedinih zakonskih rješenja. Stoga smatramo daje sazrelo vrijeme za neke zakonske dopune i prilagodbe kojima bi se prvenstveno riješile dvojbe oko definiranja dviju do sada »slabih karika« arhivske službe: osnivanja novih arhiva izvan sustava državnih arhiva te ustroja i djelokruga »arhivske uprave« kao posebnog tijela ili pak kao zadaće koju bi obavljao HDA ili dio HDA u sklopu njegovih središnjih i matičnih poslova. Temeljnim Zakonom izvršene su nužne prilagodbe teje utvrđen način obavljanja javne arhivske službe, sukladno okolnostima nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Utvrđenje režim zaštite javnog i privatnog gradiva i pravni status gradiva koje je ranije bilo u društvenom vlasništvu. Nekadašnji povijesni arhivi ustrojeni su u mrežu državnih arhiva na čelu sa središnjim i matičnim HDA (pozitivne strane zakona). Iako Zakon predviđa osnivanje arhiva jedinica lokalne samouprave te specijaliziranih i privatnih arhiva, oni formalno nisu zaživjeli. S obzirom na relativno mali teritorij Hrvatske te preklapanje mreže državnih arhiva s djelovanjem lokalnih jedinica uprave, postavlja se pitanje načina osnivanja takvih arhiva i njihova uklapanja u okvire arhivske službe. S obzirom na okruženje i trenutne kapacitete službe, svakako je potrebno da Zakon omogućuje osnivanje takvih arhiva. Međutim, u našim okolnostima osobito je važno osmisliti zakonska rješenja i mehanizme kojima će se lokalne jedinice aktivnije uključiti u potporu postojećim državnim arhivima i sabirnim centrima. Naime, državni arhivi praktično djeluju i kao arhivi jedinica lokalne i područne samouprave te preuzimaju gradivo nastalo radom njihovih tijela, ustanova i drugih organizacija. Osim toga, obavljaju nadzor i pružaju savjetodavnu ulogu prema stvarateljima koji nisu državna tijela ili nisu u državnom vlasništvu, a svojim djelovanjem pridonose prvenstveno kulturnom životu svojih sredina. U idealnoj projekciji državni arhivi trebali bi skrbiti prvenstveno o gradivu javne uprave, dočim sada, u ulozi »spasitelja« preuzimaju gradivo najrazličitije provenijencije što onemogućuje ozbiljno planiranje akvizicijske politike. Također, nepostojanje specijalnih arhiva (gospodarskih, sveučilišnih, znanstvenih, arhiva javnih medija, audiovizualnih i drugih) na državnoj i regionalnoj razini predstavlja dodatno opterećenje pojedinim arhivima i cijeloj službi. U rješavanju tih problema, kroz izmjene Zakona, trebalo bi uvesti fleksibilnije mogućnosti (i obveze) poput više modela »arhiva u sastavu«, odnosno »arhiva kao ustrojbenih jedinica« unutar drugih ustanova. To bi u našim okolnostima bilo realnije i lakše ostvarivo od osnivanja novih arhiva kao samostalnih institucija. Hrvatska nema definiranu »arhivsku upravu« koja bi skrbila o službi kao cjelini, poput većine zemalja EU. Za arhivsku službu izravno je mjerodavno Ministarstvo kulture, u čijem okviru djeluje Uprava za zaštitu kulturne baštine s Odjelom za arhivsku djelatnost. Kao savjetodavno tijelo ministra kulture za stručne poslove u arhivskoj djelatnosti pri Ministarstvu djeluje Hrvatsko arhivsko vijeće koje uglavnom razmatra programe rada i tekuće probleme državnih arhiva te pitanja unapređenja i razvitka arhivske struke. Svi stručni i administrativni poslovi Vijeća, kao i svi matični i razvojni poslovi arhivske službe u Hrvatskoj provode se preko HDA.
