ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)
Strana - 65
Kada sam dovršio izradu kataloga, u rimskim sam se bibliotekama posvetio istraživanju o posljedicama revolucije 1848. u Hrvatskoj. Tada se baš obilježavala stota godišnjica te revolucije, pa sam napisao i knjigu koja se zbog nedostatka financijskih sredstava na kraju nije tiskala. U Rimu sam iznio svoju ideju o stvaranju arhiva hrvatske emigracije, što je bilo dobro prihvaćeno ali nije bilo sredstava za realizaciju. Balić je želio da ostanem u Rimu, u Tajnom vatikanskom arhivu i Franjevačkom arhivu, kao stručnjak za dokumente vezane za slavenske narode, međutim to se nije ostvarilo. Tamo su mi vrata bila zatvorena a ja sam morao zaraditi za kruh i financijski pomagati svoju obitelj koja je ostala u Zagrebu. Tada se otvorio put za Argentinu, čije su vlasti omogućile, tada jedine u svijetu, ulazak velikih kontingenata Hrvata u zemlju. Uputio sam se u Grugliasco, blizu Torina, gdje se jedan dio psihijatrijske bolnice koristio za izbjeglice na putu za Ameriku preko Genove. Tu je završilo moje europsko hodočašće, koje je započelo u austrijskom zatvoru a završilo u talijanskoj ludnici. Italija je za mene bila jedno novo životno iskustvo. Slavenskoga porijekla, pomalo sklon melankoliji, sramežljiv ali ne i lišen energičnosti i odlučnosti, iskusio sam germanski mentalitet u kojem prevladava red, odgovornost, sustavni rad, a to sam bio naučio prvo od nekoliko profesora njemačkog porijekla, a zatim tijekom boravka u Austriji. U Italiji sam pak upoznao romanski mentalitet koji me impresionirao svojom intuicijom, snalažljivošću, ljudskom toplinom, pa i improvizacijom, i pomogao mi da se lakše prilagodim argentinskoj, latinskoameričkoj sredini. Napustio sam Italiju ponovno osjećajući bol zbog onoga što ostavljam, ali i s nadom u bolju budućnost. U kolovozu 1948. brod za prijevoz sjevernoameričke vojske, na raspolaganju Crvenom križu, ulazi u luku Buenos Airesa. Prva mi je nakana bila ostvariti plan o formiranju arhiva stare hrvatske emigracije, koja je bila prilično brojna u Argentini, Čileu i Sjedinjenim Američkim Državama, dodatno ojačana novim valom izbjeglica. Nije bilo financijskih sredstava. Krajem 1948. Balić dolazi u Buenos Aires, gdje organizira veliki mariološki kongres. Razgovarao je s ministrom obrazovanja, gospodinom Ivaniševićem, koji je bio hrvatskog podrijetla, iz Dubrovnika, i koji mu je obećao zaposlenje za tri, četiri profesora, među kojima sam bio i ja, ali ubrzo je zaboravio svoje obećanje. Javio sam se Općem arhivu nacije (Archivo General de la Náción), Odsjeku za povijest na Sveučilištu, Nacionalnoj biblioteci i nekim drugim bibliotekama, ali odgovor je uvijek bio isti: žao nam je. Morao sam naći bilo kakav posao. Upisao sam tečaj elementarnog računovodstva u Akademiji Pitman, što mi je dobro došlo kasnije kada sam se preselio u grad Comodoro Rivadavia. Zaposlio sam se kao radnik u tvornici tkanina. Dan za danom, tjedan za tjednom, osam sati na dan morao sam isključiti svaku misao i
