ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)

Strana - 66

svu pažnju usmjeriti na strojeve. Mozak opsjednut idejama i učenjem nije izdržao. Morao sam napustiti tvornicu i tada sam odlučio otići iz Buenos Airesa. U gradu Comodoro Rivadavia trebali su administrativnu i fizičku radnu snagu. Stupio sam u kontakt s jednom građevinskom firmom u kojoj su me uzeli za vođu smjene na velikim radovima koji su se tamo odvijali. Krenuo sam na patagonski jug, ozloglašen kao zemlja samoće i nepogodne klime. Nije mi smetalo. Kalendar je pokazivao mjesec studeni 1949. Povezao sam se s Visokim institutom za patagonska istraživanja (Instituto Superior de Estudios Patagónicos), čiji mi je predsjednik, Federico Escalada, liječnik i antropolog koji se bavio domorocima u Patagoniji, predao u ruke reprodukciju odredbe o dodjeli Indijanaca za rad španjolskom stanovništvu (repartimiento) u novoosnovanom Buenos Airesu. Tu je odredbu za Buenos Aires donio osnivač grada, Juand de Garay, 1580. U Comodoro Rivadavia zamislio sam stvaranje arhiva u tom gradu, koji bi bio jedna vrsta spremišta dokumenata od važnosti za povijest, i koji bi osim toga sakupljao audiovizualni materijal sa snimkama razgovora s različitim osobama i običnim stanovnicima, ali to se zbog udaljenosti na kojoj sam se nalazio nije ostvarilo. Kada sam 1952. dobio argentinsko državljanstvo, u jednoj od mojih usamljeničkih šetnji sušnim patagonskim prostranstvima, kleknuo sam i poljubio zemlju. Taj je poljubac za mene bio znak duhovnog sjedinjenja s mojom novom domovinom, slobodnom i emotivno prihvaćenom, uključenom u mozaik zemalja hispanske tradicije na američkom tlu. Osjećao sam se kao sin dviju domovina ostao sam vjeran ljubavi prema rodnoj zemlji, a taje vjernost za mene bila obećanje ljubavi i prema drugoj domovini. U međuvremenu, na drugom kraju Argentine, Carlos A. Luque Colombres uspio je uključiti paleografiju i diplomatiku u program studija povijesti na Filozofskom fakultetu Nacionalnog sveučilišta u Córdobi. U svojstvu dekana uzaludno je u Buenos Airesu tragao za profesorom koji bi bio spreman preuzeti novu katedru, a mene je pozvao da dođem na to mjesto zahvaljujući spomenutom članku. Tako sam u lipnju 1953. došao na to prestižno sveučilište. Nedugo zatim dolazi moja obitelj iz Zagreba. Tada počinje treća i definitivna faza u mojoj karijeri. Pustio sam korijenje u Córdobi. Moj drugi dom bile su zgrade Sveučilišta. Radio sam kao profesor paleografije i diplomatike, tada jedini u zemlji, a od 1956. i srednjovjekovne povijesti. Nekoliko sam godina predavao i Uvod u povijesnu znanost, i bio sam ravnatelj Škole za povijest (Escuela de História). Moja je profesionalna djelatnost bila usmjerena na tri područja: podučavanje studenata i budućih profesora, i ono što mi je oduvijek bilo najdraže, samostalno istraživanje, koje se proširilo na obrazovanje mladih ljudi na tom prekrasnom području. Od početka sam studentima, diplomiranima i svojim suradnicima ponavljao: »Idite u arhive!« Već sam 1954. izradio nacrt programa za sustavno upoznavanje