ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 220
vornim arhivskim zapisima, predstavljaju ključ za spoznaju značenja informacija koje su pohranjene u arhivskom gradivu - kako akademskoj zajednici, tako i cjelokupnoj javnosti. U posljednje je vrijeme, naglašavaju autorice, priličan je broj studija koje ispituju kako povjesničari lociraju potrebno arhivsko gradivo. Tako jedna studija pokazuje da 93 posto svih istraživača u jednakoj mjeri koristi i službene i neslužbene izvore informacija; 93 posto koristi se obavijesnim pomagalima, 89 posto bilješkama u stručnim tekstovima, 83 posto konzultira arhiviste, a 75 posto druge kolege. Jedna druga studija objavljuje daje 66 posto istraživača kontaktiralo arhiviste i prije dolaska u arhiv, a od onih koji to nisu učinili, 50 posto ih je posjetilo službene stranice željenog arhiva. Autorice su u svoje istraživanje krenule metodom intervjua s deset povjesničara, te deset doktoranada, u trajanju od 45 minuta do sat vremena. Dodatno, devet je studenata vodilo dnevnike svojih boravaka u arhivu i korištenja gradiva, te su intervjuirani nakon što su istraživačice pročitale dnevnik. Budući da je uzorak mali, autorice se unaprijed ograđuju od poopćavanja, napose stoga što su mlađi istraživači bili slabo zastupljeni, a pitanje je nisu li oni više usmjereni na mrežne izvore pa im strategija uspostave odnosa s arhivistima nije toliko bitna. Bez obzira na to, autorice smatraju da će dobiveni podaci ipak dati naznake nekih čimbenika na koje još uvijek valja obraćati pažnju. Zaključak je, u svakom slučaju, da ukoliko istraživač ne uspostavi primjeren odnos s arhivistom, doseg će njegova cilja biti vrlo upitan. Istraživanje je pokazalo da je na neki način takav dobar odnos potrebno »zaslužiti«. Sto to znači? Studenti, kao i povjesničari-poČetnici, osvjedočili su se da im arhivisti ne pristupaju na jednak način kao iskusnim istraživačima. Koji je tome razlog? Prije svega, problem je u tome što predstavnici prvih dviju grupacija nisu još sposobni ispravno artikulirati svoj zahtjev, kao ni namjenu istraživanja. Osim toga, arhivisti nerado gledaju na korisnike koji si prije dolaska u arhiv ne daju truda saznati nešto više o toj ustanovi, njezinim fondovima i zbirkama, dostupnim obavijesnim pomagalima i si. Autorice taj problem nazivaju domaćom zadaćom korisnikaistraživača. Pokazalo se da su iskusni istraživači itekako svjesni koliko im znanje arhivista može koristiti. Izgradnja prisnoga odnosa s arhivistom napose je potrebna kod ustanova koje pohranjuju privatno arhivsko gradivo pa, između ostalog, sudionici istraživanja ističu vlastita iskustva o nužnosti uspostave takva odnosa u crkvenim arhivima. Ovo je istraživanje pokazalo i neke osnovne metode koje istraživači koriste ne bi li uspostavili poželjan odnos. One se kreću od vrlo zastupljenoga stručnog, ali i općedruštvenog čavrljanja, dobre pripreme prije dolaska u arhiv, ali i nuđenja pomoći kod, primjerice, društvenog osvješćivanja nekih stručnih problema, lobiranja kroz strukovna udruženja za neke zajedničke interese, razmjene potrebnih informacija i si. Na kraju, autorice izražavaju žaljenje zbog velike vjerojatnosti da će zbog sve agilnijih internetskih stranica arhivskih ustanova, taj odnos izgubiti mnogo od svoga društvenog karaktera.
