ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 218
zbivanjima. Korištenje je, dakle, očita namjera njihova nastajanja, dapače, neki dnevnici u svojim uvodnim dijelovima predviđaju korištenje ne samo vlasnika samih, već i možebitnih drugih osoba. Autorica napose naglašava ovu činjenicu, kao argument protiv zastupnika stava o bitnoj koncepcijskoj razlici (tradicionalnog) dnevnika koji ima intimni karakter, od blogova koji su već po svojoj fizičkoj pojavnosti namijenjeni neograničenom broju čitatelja. Pitanje je zbog čega su nam dnevnici u©pće zanimljivi? To je stoga što nam, iako je u njima riječ (uglavnom) o zapisima koji imaju povijesni karakter, u događaje uvode svjedoka, čime se zapravo izravno povezujemo sa samim zbivanjima i okolnostima, a neka trivijalna zapažanja mogu baciti sasvim novo svjetlo na određene događaje. Naravno, opet valja ponoviti: neki dnevnici (dnevničari), u nekim vremenima, nekim okolnostima i na neke događaje. Autorica naglašava i razliku perspektive - dok su nekadašnji dnevnici ipak prije svega bili svjedočanstvo privilegirane klase ili klasa, suvremeni dnevnici blogovi, mogu biti i svjedočanstvo »s druge strane«: obojenih, imigranata, radničke klase i dr. Ovaj je oblik izražavanja zapravo vrlo demokratičan: zahtijeva samo vrlo malo tehničke vještine, nikakvu posebnu literarnu vještinu, zdravu opsesiju, te nešto prostora na nekom poslužitelju. Podaci iz 2003. govore o brojci od otprilike 2,4 do 2,9 milijuna blogera, a sukladno dotadašnjemu rastu, u 2004. predviđalo se četverostruko povećanje. No, osim pregleda povijesti, te promišljanja o javnom ili privatnom karakteru zapisa, autorica se u članku bavi i pitanjima vrednovanja. Potpuno je jasno da se pri zaštiti i pohrani moraju selektirati, ovisno o potencijalno povijesno vjerodostojnim podacima koje sadrže. Nadalje, u promišljanju o vrednovanju valja procijeniti i kulturne norme zaštite privatnih podataka, ali i ideje zajedništva i zajednice. U svakom slučaju, takvi zapisi nude brojne mogućnosti za obogaćivanje saznanja budućih povijesnih istraživača o okolnostima življenja na samom kraju dvadesetog stoljeća. Zbog naravi zapisa, postavlja se i pitanje njihova očuvanja, zaštite, ali ponajprije njihove dostupnosti. Svi oni mogu biti očuvani, no kako im osigurati pristup i dostupnost, još je pitanje. Dovoljno je samo podsjetiti se činjenice da suvremeni dnevničari u trenutku mogu promijeniti tekstove, poveznice i druge multimedijalne elemente, a u trenutku mogu i nestati - blogovi su, dakle, trajno nestabilni objekti. Konačno, Ch. O'Sullivan daje i neke konkretne sugestije za zaštitu ove vrste zapisa, koje se ponajprije temelje na Internetskom arhivu. Riječ je o bazi podataka osnovanoj 1996., koja nudi otvoren i neograničen pristup zbirci arhiviranih mrežnih stranica, koja trenutno zauzima memorijski prostor od sto terabytea, a obuhvaća i službene i privatne mrežne stranice. Pohranjene su i stranice koje više i ne postoje na webu. No, moguće je da neke nisu pohranjene iz razloga što programski »puzavac« (crowler) nije registrirao njihovu prisutnost na webu, zbog
