ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 217
na saslušanju u Kongresu iznio podatak da oko 50 posto svih klasificiranih dokumenata nepotrebno nosi taj status. Problem nije, naravno, (samo) u brojkama. Razlozi za klasificiranje, koje Ericson navodi, često se svode na rivalitet, odnosno održavanje konkurentnosti moći među državnim agencijama, a posljedice su toga donošenje pogrešnih odluka na federalnoj razini! Osim toga, politika tajnosti godišnje košta nezamislive svote novaca. Primjerice, samo su troškovi Ureda za sigurnosni nadzor informacija 2002. iznosili oko 5,5 milijardi dolara, a iduće godine milijardu više. U ovaj iznos nije uključen proračun CIA-e, koji je klasificiran i nedostupan javnosti. Tajnost, nadalje, promiče i bolesnu ideju zavjere, a uz to, vlasti na razini pojedinih država, pa čak i lokalne vlasti, vrlo rado slijede trend federalne vlasti. Tajnost je zapravo ideja, pristup, filozofija. Nakon 2001. broj je izvršnih naredbi povećan. Mnoge su od njih i klasificirane ili pak donose odredbe koje još povećavaju ovlasti u smislu povećanja tajnosti. To su: odredba da trenutni predsjednik može zabraniti uvid u predsjedničke spise prethodnika, iako ovi sami dopuštaju pristup; zatim odredba po kojoj vladine agencije imaju široke mogućnosti proglašenja iznimaka od automatskog ukidanja tajnosti po isteku određenoga vremenskog roka i si. Apsurdno je, međutim, da ta šuma raznih propisa koji se pozivaju na nacionalnu sigurnost zapravo rađa nesigurnost, budući da su neki od njih toliko bizarni i nepotrebni pa mnogi cijeli sustav ne uzimaju previše ozbiljno. Zaključno, Ericson navodi kako porast tajnosti u vladi sve više budi sumnje u zloporabe, služenje vlasti a ne naciji, te doprinosi lošim i pogrešnim odlukama, a još ga više smeta pasivnost arhivske zajednice koja bi, uz ostale čimbenike demokratskoga društva, par excellance, a možda i prije tih čimbenika, morala shvatiti važnost dostupnosti dokumentacije. Tu je, nadalje, članak Catherine O'Sullivan, za koji je dobila nagradu Theodore Calvin, a koji istražuje mogući arhivski potencijal blog-stranica, koje autorica naziva suvremenim dnevnicima. U članku se iznosi iscrpan povijesni pregled dnevničkih zapisa i značenja njegovih najizrazitijih predstavnika, te ih se naziva na papiru temeljeni blog-prednici. Ujedno, kroz različite primjere iskazano je u čemu su oba oblika pisanih zapisa slična i srodna, a u čemu se razlikuju, uzimajući pritom u obzir evidencijsku vrijednost zapisa, njihovu očiglednu kontradiktornost u smislu privatnih ili javnih obilježja, pa konačno i sasvim različitu narav fizičkog oblika. U članku se polemizira i o mogućoj ulozi koju bi tradicionalni arhivi trebali odigrati u odnosu na dotične zapise, uzimajući u obzir koliko bi njihov gubitak bio nedostatak za kulturnu i kulturološku memoriju, te nudi neke moguće načine njihova očuvanja i zaštite. Govoreći o nekadašnjim dnevnicima, Ch. O'Sullivan ih opisuje kao spremišta sjećanja, a većina njih pokazuje da je nastala na misli da će biti jamstvo budućih prisjećanja i razmišljanja o prošlim
