ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 216

primjeni sustava tajnosti. I u ovom je razdoblju bilo događaja koji su dokazivali američku sklonost histeriji u kriznim momentima, a započeli su atentatom na predsjednika McKinleya 1901., koji je doveo do izglasavanja novog Zakona o stranim useljenicima 1903., odnosno Useljeničkog zakona 1907., koji je trebao zaštititi Ameriku od useljenih »anarhista«, te u tom smislu dopuštao klasificiranje velikog broja predmeta kao povjerljivih ili tajnih. Godine 1911. izglasan je Zakon o obrambenoj tajnosti, koji je bio napredak u smislu daje bar propisao procedure, ali nakon što su SAD ušle u rat 1917., jedna od najvećih i signifikantnih novina bila je postroženje sankcija, koje su mogle biti i smrtna kazna. Jedna od najvidljivijih posljedica bilo je i formiranje dosjea na bilo koji način sumnjivih osoba i zapravo je po prvi put omogućeno da bilo koji dio vladine uprave klasificira dokumentaciju i time joj ograniči dostupnost. Do novog pomaka došlo je 1936., kad je sustav klasificiranja postao primjenjiv i na sve druge zapise, a ne samo na one vezane uz obranu, te je formalno uveden pojam nacionalne sigurnosti i tzv. izvedene klasifkacije. Treće razdoblje, ono od 1940., karakteriziraju tzv. predsjedničke izvršne naredbe. To su pisane odredbe koje proizlaze iz ustavom zajamčene nepovredivosti predsjedničkog autoriteta, koje ne prolaze kroz Kongres, a imaju snagu zakona. Izvan snage ih može staviti naredbodavac ili pak njegovi nasljednici. U suprotnom, njihovo je trajanje sasvim nejasno. Sve do 1907. nije postojala niti prava evidencija, niti pohrana takvih naredbi, a tada ih je Državno tajništvo odlučilo popisati. Sukladno tom popisu, prvu takvu izvršnu naredbu potpisao je 20. listopada 1862. Abraham Lincoln. Općenit je problem u svezi naredbi bila (i još uvijek jest) činjenica da, ukoliko su klasificirane nekim stupnjem tajnosti, za njih ne mora znati nitko do osoba odgovornih za njihovo izvršenje - u tom se slučaju one nigdje niti ne evidentiraju. Jedini koji je pokušao uvesti neku konzistentnost uopće u proces njihova izdavanja, bio je Franklin Roosevelt - vjerojatno i zato što ih je kao način djelovanja upravo on najviše koristio. Jedan od drastičnih primjera kršenja ljudskih prava iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata bila je izvršna naredba koja je naređivala preseljenje osoba japanskoga podrijetla sa Zapadne obale. Ta naredba službeno nije povučena sve do 1976. godine, a 1988. Kongres je konačno donio rezoluciju u kojoj navodi kako je akcija poduzeta bez pravoga sigurnosnog razloga, odnosno daje bila rezultat ratne histerije i pogreške tadašnjih vlasti. Povremeno su se javljali mali pokušaji da se ta, gotovo neograničena moć ograniči, pa je 1966. donesen Zakon o slobodi informiranja. Također, Znanstveno vijeće Ministarstva obrane donijelo je 1970. preporuku o roku od najviše pet godina za skidanje oznake tajnosti za 90 posto tehničkih i znanstvenih dokumenata. No, izvješće Nacionalne uprave za javno gradivo (National Archives and Records Administration) iznijelo je podatak da je tijekom 2003. raznim stupnjevima tajnosti klasificirano 14,228.020 pojedinačnih odluka, a u razdoblju 19942004. njih 133,043.903. Jedan je visoko rangirani službenik Državnog tajništva