ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 210

stalno pravo uskraćivati dostupnost gradiva nastalog u vrijeme njihove vlasti. Ukoliko ne bude poništena, ova će naredba stvoriti svojevrsni dinastički sustav kontrole dostupnosti, koji umnogome poništava i neke temeljne ustavne odredbe, ali i mogućnost kritičkog odnosa spram vjerodostojnosti svake administracije. Članak Eleen D. Swain raspravlja o razlozima zašto su arhivisti i knjižničari zapustili brigu o oralnoj povijesti, kada zapisi koji dokumentiraju i omogućuju pristup usmenoj povijesti Čine dio bogatstva informacija koje će dati cjelovitiju sliku o tome stoje bilo. Autorica smatra da je jedan od razloga zapostavljanja ove zadaće posljednjih desetljeća dominacija teme digitalizacije gradiva, te zaštite i korištenja elektroničkoga gradiva. Dio razloga nalazi i u činjenici što se današnji arhivisti većinom smatraju informacijskim stručnjacima, te se maksimalno posvećuju organizaciji zapisa i osiguravanju njihove dostupnosti, a manje se udubljuju u sadržaj i značenje zapisa. No, po njenom mišljenju, sve to nije zapreka promišljanju i konkretnim akcijama glede prikupljanja, zaštite i obrade i onoga gradiva koje svjedoči o oralnoj povijesti. U tu svrhu, napose smatra potrebnim povezati se s drugim disciplinama, pri čemu posebno apostrofira knjižničnu zajednicu, ali i druge informacijske i historiografske stručnjake. Konačno, suština arhivske službe upravo je u zadovoljavanju potreba korisnika, a njihovi suvremeni zahtjevi zasigurno nisu oslobođeni potreba i za ovakvim zapisima. Sljedeći članak raspravlja o značenju zapisa pripadnika profesorskoga zbora neke visokoškolske ustanove, odnosno, istražuje i raspravlja pripadaju li takvi zapisi sveučilišnim arhivima ili pak predstavljaju osobnu ostavštinu, primjerenu za pohranu u pojedinim rukopisnim zbirkama. Tara Zachary Laver u tu je svrhu istražila stručne članke o dotičnoj tematici, te za posljednjih dvadesetak godina pronašla 22 članka pod odrednicom »fakultct-ski«, čime je potvrdila uvriježeno mišljenje daje višestruko više članaka koji raspravljaju o gradivu tijela uprave ili pak onome gospodarskih subjekata. Upravo stoga poduzela je istraživanje na uzorku od 24 visokoškolske ustanove prve kategorije (američka kategorizacija), koja predmnijeva sveučilišne ustanove s izrazitom znanstvenom aktivnošću. Istraživanje je pokazalo veliku raznorodnost, počevši od formalnih odluka i prakse prikupljanja/neprikupljanja ovoga gradiva, nadalje, statusa toga gradiva kao privatnih ostavština ili dijela sveučilišnih zapisa, zatim pristupa vrednovanju dotičnoga gradiva (od nekritičkog pohranjivanja svega, do utemeljenih kriterija odabira), pa sve do iskazanih podataka o njegovu korištenju. Pojedina sveučilišta, poput onoga u Louissiani, vrlo su precizno razradila politiku preuzimanja, obrade i upravljanja ovim zapisima. Ono što je ostalo nedefinirano, a što se pokazalo znatnim problemom i ostalima koji su sudjelovali u istraživanju, jesu kriteriji o tome čije će se gradivo na taj način preuzimati. Svih profesora? Nekih? Kojih? Istraživanje je pokazalo i to da su čuvanju takvih zapisa sklonija javna nego li privatna sveučilišta, ali da politika prikupljanja ovih zapisa ovisi o mnogočemu: tradiciji sveučilišta, sveučilišnim arhivistima, zahtjevima za korištenjem ovoga