ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 211
gradiva, sve do materijalnih razloga - nedostatka prostora, odgovarajućega stručnog osoblja, opreme, vremenskih mogućnosti i si. U ovom se broju donose i prikazi četiriju knjiga, izvješća s redovnih godišnjih savjetovanja iz 2002. i 2003. te, na kraju, uobičajene bilješke o uređivačkoj politici i praktične upute suradnicima. U broju 67, 2(2004) uvedena je nova rubrika Preispitivanje arhivskih klasika, a prvi je objavljeni članak Povratak u budućnost: Arhivi u staro doba Ernsta Posnera, u kojemu James M. O'Toole razmatra značaj Ernsta Posnera, njemačkog arhiviste koji je 1939. izbjegao u SAD-u. Tamo je karijeru započeo podučavajući arhivistiku na Američkom sveučilištu u Washingtonu (American University in Washington D.C.), u to vrijeme jedinome mjestu u SAD na kojem se arhivistika slušala kao znanstvena disciplina. Životno mu je djelo Arhivi u staro doba, u kojemu je iznio povijest pohrane, čuvanja te upravljanja zapisima u civilizacijama starog vijeka - od Egipćana, naroda Mezopotamije, Perzije, do Grka i Rimljana. Posner je daleko odmakao i s prikupljanjem materijala za knjigu koja bi nastavljala prethodnu, o arhivima srednjeg vijeka, no nije ju uspio završiti. Zanimljivost je objavljene knjige teza kako se problemi nekadašnjih čuvara zapisa nisu bitno promijenili do današnjeg dana. Posner je utvrdio i šest kategorija gradiva koje se javljaju kroz cijelu povijest: zapisi zakonodavstva, uprave, financija i knjigovodstva, imovinski i porezni zapisi, zapisi koji omogućuju nadzor nad pojedincima u vojnu ili radnu svrhu, te notarski zapisi koji uređuju poslove među privatnim osobama. Identificirao je i sličan način pristupa administriranju zapisima, ustvrdivši čak da su sve danas poznate vrste organizacije zapisa bile poznate već u starom vijeku, napose u bliskoistočnim civilizacijama. U vrijeme kad je knjiga izdana predstavljala je sasvim nov pristup jer su arhivisti, mada većinom iz historiografskog okoliša, vrlo rijetko posizali za temama koje su se ticale povijesti čuvanja i čuvara zapisa. Elena S. Danielson u svome članku raspravlja o koliziji između prava na pristup informacijama i zaštite osobnih podataka na konkretnom primjeru Istočne Njemačke, odnosno dosjea tajne policije - STASI-a. Dapače, autorica u razmatranje unosi i treći utjecajni čimbenik, a to je pravo (i dužnost) države da zaštiti nacionalnu sigurnost. U Istočnoj Njemačkoj to je konkretno značilo ovo: komunisti su STASI-eve dosjee željeli uništiti, zapadnonjemački arhivisti, istraživači ali i političari smatrali su da treba proći neko dulje vrijeme prije no što se dadu na uvid široj javnosti, dok su politički disidenti koji su desetljećima trpjeli zbog svojih stavova, tražili njihovo hitno otvaranje i objavljivanje. Po ujedinjenju Njemačke, zapadnonjemački arhivisti (ali i cijela administracija s kancelarom Kholom na čelu), tražili su konzistentnu primjenu njihova arhivskog sustava i zakonodavstva. To je značilo da će pismohrana STASI-a biti nedostupna daljnjih trideset godina, a osobni dosjei još i dulje - trideset godina po smrti osoba na koje se odnose. Međutim, krajem prosinca 1991., donesen je Zakon o dokumentaciji
