ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 109
ima vlastita svojstva, kao i svojstva koja proizlaze iz međusobne povezanosti razina. Razine međusobno mogu biti povezane jednom ili višestrukim unakrsnim vezama. Tek se analizom problema svake razine, te ponovnom sintezom u jednu cjelinu može u potpunosti sagledati kompleksnost cijelog problema očuvanja elektroničkih informacijskih objekata. 3.1. Fizička razina Fizička razina jest razina zapisa elektroničkog informacijskog objekta na neki medij. Stoga govorimo o fizičkoj realizaciji informacijskog objekta u obliku sustava znakova prikladnih za računalni zapis i obradu, tj. niza jedinica i nula, na mediju. No, iako će svaki zapis biti zabilježen jedinstvenim binarnim sustavom, svaki medij ima svoj način bilježenja zapisa. Taj način proizlazi iz fizičkih svojstava samoga medija, a razlikuje se kako unutar iste vrste medija, tako i između različitih vrsta medija. Na različit će se način, primjerice, bilježiti zapisi na magnetske u odnosu na optičke medije. Isto se tako na istu magnetsku vrpcu zapisi mogu bilježiti nekomprimirano i komprimirano, dakle, fizički gledano, zgusnutije. Upravo zbog toga postoje konvencije, odnosno standardi, kojima se jedinstveno određuje kako se na koji medij zapisi bilježe i kasnije čitaju. Ti su standardi ugrađeni u uređaje za zapis na medije i predstavljaju sučelje između binarnog sustava kao sustava znakova i fizičkog medija na koji se oni bilježe. Nadalje, na fizičkoj se razini ne odvija nikakva značenjska interpretacija, tj. ne razlikuju se vrste dokumenata (tekst, slika, zvuk itd.). Fizička razina zapisa, dakle, ne sadrži morfološke, sintaktičke ni semantičke informacije o zapisanom objektu. Na ovoj je razini bitno samo na koji je način i na kojemu mediju elektronički informacijski objekt zapisan. Problemi očuvanja na ovoj razini javljaju se kao problemi trajnosti medija i zapisa na njima. Naime, kad se usporedi gradivo u klasičnom, analognom, obliku i gradivo u elektroničkom obliku, uočavaju se značajne razlike u samom pristupu njihova očuvanja. Kod analognoga gradiva dovoljno je medij očuvati stabilnim kako bi se očuvao i sam zapis. I elektroničko je gradivo vezano uz medij, ali nije ovisno o njemu. Sasvim je normalno da ga se može prebaciti s medija na medij bez zadiranja u sadržaj, naravno, uz određene moguće posljedice na njegovu potpunost, vjerodostojnost itd., o čemu će biti riječi kasnije. Dakle, potrebno je očuvati stabilnim kako sam medij, koji funkcionira samo kao nositelj gradiva, tako i zapise koji sc na njemu nalaze. Ovo potkrepljuje činjenicu o odvojenosti problema trajnosti medija i problema trajnosti zapisa. Zbog toga se postavlja pitanje kolika je trajnost određenog medija. Na to pitanje nije nimalo lako odgovoriti, jer na trajnost utječe kako okolina u kojoj se medij nalazi, tako i organizacijska infrastruktura (računala i programi) i ritam njezine izmjene. Znači, kad se govori o trajnosti medija, to se može odnositi i na
