ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 95
temelju čega utvrditi kakav je bio rukopis Levca Križanića. Ako je zaista riječ o dvama različitim rukopisima, onda bi se na temelju onoga što nam je poznato moglo tvrditi i obrnuto. Predmetne isprave mogu nam pak samo sugerirati da je riječ o prijepisima iz različitih predložaka i razlici u vremenu njihova nastanka, ali to se lako može utvrditi i samom formalnom usporedbom predmetnih rukopisa, jer je MP prepisan is protokola, a KP iz edne »kopie aotentike« popa Jakova Križanića. Stoji i Bratulićeva tvrdnja daje KP pisan lijepim, krupnim i ispisanim rukopisom, koji pokazuje vještog notara, međutim ni rukopis MP nije ništa lošiji. On možda samo pokazuje da gaje pisao mlađi notar, koji zbog neiskustva piše sporije i pažljivije. Osobito se to može kazati za početak isprave, međutim što je prepisivač dalje odmicao, njegovo je pismo postajalo sve slobodnije. Na početku na listovima, nešto manjim od onih na kojima je pisan KP, piše 25, 26 pa i 27 redaka, da bi pred kraj smanjio broj redaka na 21-24. Da je njegovo pismo na početku pažljivije i manje slobodno, govori i činjenica da mu je za prijepis istoga teksta trebalo oko 150 redaka manje, nego za prijepis KP, međutim ni to ne može potvrditi mišljenje da gaje pisala druga ruka. Skloniji sam prihvatiti mišljenje da gaje pisao mladi i neiskusniji Levac, utoliko prije što se iz predmetnih kopija vidi da je MP pisao pop Levac Križanić, kanonik žminski, a KP pop Levac Križanić, kanonik žminski i tinanski (dakle kada je napredovao u službi!). Iz toga se može zaključiti daje MP stariji od KP, pa nam i to može poslužiti u traženju odgovora na pitanje o brojnim razlikama i u više ili manje slobodnom, oštrijem ili razvedenijem načinu pisanja. Prihvatljiva je i Bratulićeva tvrdnja daje Levac Križanić vjerojatno bio u nekom užem srodstvu s popom Jakovom Križanićem, kao i mogućnost daje Levac sin Jakova. 11 U oba slučaja moguće je pretpostaviti daje on bio njegov nasljednik koji je došao u posjed rukopisne ostavštine Jakova Križanića, dakle i njegova protokola, u kojem je bio prepisan IR, te daje iz njega načinio prijepis za gospodare Momjana. Također je logično pretpostaviti da su momjanski gospodari od njega zatražili prijepis koji će imati pravnu valjanost te da se nisu mogli zadovoljiti neovjerenim prijepisom nekoga Anonimusa, jer im je jedino ovjereni dokument mogao poslužiti kao valjani dokaz granica njihova posjeda, utoliko prije što su poslije, za praktične potrebe, zatražili prijepis i talijanski prijevod hrvatskoglagoljskoga prijepisa od Ivana Snebala, ovlaštenoga notara i kanonika buzetskoga, stoje on učinio i ovjerio 9. listopada 1548. godine. Kada su nastali predmetni rukopisi? Naši rukopisi pružaju nam tek djelomičan odgovor na postavljeno pitanje, a nalazimo ga u Levčevim ovjerama MP i KP IR: 27 Bratulić, Josip: n. dj., str. 82.
