ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 46

1563.) donesena je odredba koja je obvezala cijelu Katoličku crkvu u svezi s vođenjem matica. To je doba procvata reformacije i bilo je potrebno popisati sve katolike kako bi se spriječili mješoviti brakovi. Rimski obrednik (Rituale Romanum), donesen 1614., daje upute o jedinstvenom vođenju matičnih knjiga krštenih, vjenčanih, umrlih te stanja duša u cijeloj crkvi. U nekim krajevima Europe matične knjige vodile su se i prije Tridentskoga koncila. Tako se u Francuskoj, u župi Givry u prvoj polovici 14. st., vodila evidencija o pristojbama plaćenim prilikom sprovoda. Kako su se upisivali i oni koji nisu imali sredstava za platiti sahranu, ta se više računska knjiga ipak može smatrati pretečom matičnih knjiga. A najstarija sačuvana knjiga krštenih u Francuskoj datirana je 1451., a nalazi se u Bretagni u Roz-Landrieuxu, župa Ille-et-Villaine. Portugalski vladar Alfons IV. proglasio je 1352. u Evori zakon koji je određivao da se svako vjenčanje mora registrirati. I u Belgiji ima nekoliko matica prije Tridentskoga koncila, dok u većini europskih država najstarije sačuvane matice potječu iz 16. stoljeća. Definicija matične knjige Matična knjiga ili matica doslovni je prijevod latinske riječi »matricula«, koja se susreće u srednjem vijeku, a razvila se iz riječi »matrix, matricis«, koja označuje ženskoga roditelja, tj. maticu. Od srednjega vijeka »matricula« znači još i popis ljudi koji pripadaju istoj asocijaciji. Pa tako postoje matrikule različitih bratovština, uglavnom vjerskih ili cehovskih udruženja. Prema tomu i crkvene župe, kao najmanje teritorijalne zajednice vjernika imaju svoje popise - matrikule, odnosno župne matice. S vremenom se služba matičara sekularizirala, pri čemu se mogu pratiti tri glavne faze: 1. razdoblje kada su matice vodile isključivo crkvene osobe 2. prijelazno razdoblje, kada matičnu službu i dalje vrše crkvene osobe, ali se država upliće različitim odredbama 3. država potpuno preuzima vođenje matica. Treća se faza najprije ostvarila u Engleskoj, jer je crkveni i državni poglavar bila jedna te ista osoba. U Francuskoj je treća faza nastupila za Francuske revolucije. Zakonodavna skupština odlučila je 20. rujna 1792. da se matice trebaju preuzimati od crkvenih ustanova i predati općinama. Ustanovljena je služba državnoga matičara. Matice rođenih, vjenčanih i umrlih morale su se voditi odvojeno. Za svaku je maticu određeno da ima dva primjerka, od kojih se jedan čuvao u općinskom, a drugi u pokrajinskom arhivu. Do Francuske revolucije postojali su samo les registres paroissiaux (župni popisi), a iza Revolucije, kad država počiFicović, Ivo: Zbirka matičnih knjiga Historijskog arhiva u Dubrovniku. Arhivski vjesnik 25 (1982), str. 7-35, 11-15.