ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 275
dobara u Iračkom ratu tijekom 2003. godine^ Tonyja Caravellc. Autor je ravnatelj Državne pismohrane Zapadne Australije, a napose je stručnjak za humanitarno pravo, budući da je involviran u Odsjek za humanitarno pravo Australskoga Crvenoga križa. Članak je nastao temeljem jedne od prezentacija tijekom serije seminara »Čak i ratovi imaju granice« u srpnju 2003. U uvodnom dijelu autor pobliže objašnjava što sve podrazumijevamo pod pojmom kulturnoga dobra. To su: a) pokretna i nepokretna dobra velike važnosti kao kulturne baštine svakoga pojedinca, b) zgrade kojima je glavna namjena štititi i izlagati dotična kulturna dobra te c) ambijentalne cjeline koje u velikoj mjeri sadrže dobra navedena pod a) i b). Činjenica da međunarodno humanitarno pravo zakonski štiti ova dobra ukazuje na njihovu iznimnu važnost za dobrobit društva u cjelini, a i svakoga pojedinca, stoga je njihovo uništavanje u bilo kom obliku izravan nasrtaj na memoriju čovječanstva. No, ne treba zaboraviti da uništavanje kulturnih dobara, ukoliko se koncentriramo na primjer arhiva, često ugrožava i individualna prava svakoga pojedinca - od njegovih uobičajenih potreba tijekom života u mirnodopskom razdoblju (upravni, pravni, imovinski, mirovinski razlozi), već ugrožava i njegovo pravo na kaznenu satisfakciju ukoliko su zapisi svjedočili o ratnim zločinima bilo koje vrste. Autor nadalje razlaže okolnosti koje su dovele do objave Haške konvencije (Hag, 1954.) i njezina Protokola I. i Protokola II. te naglašava kako države/glavni učesnici rata u Iraku (Irak, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australija) nisu ratificirale ni dotičnu konvenciju, ni njezine protokole. Nasuprot tomu, ne treba posebno naglašavati kako je prostor Iraka najstarija kolijevka svjetskih civilizacija i mjesto koje ima najdužu neprekinutu tradiciju života na nekom prostoru. Koliki su bili točni razmjeri uništenja kulturnih dobara spekulativna je tema, budući da postoje razna izvješća od kojih ni jedno, s obzirom na provenijenciju, ne možemo uzeti kao mjerodavno. Postoje izvješća i dokumentacija da su Iračani prije samoga oružanog sukoba pokušali provesti neke preventivne mjere (pohranom predmeta i zapisa na zaštićena mjesta, ubrzanim mikrofilmiranjem najvažnijih dobara i si.), no ironija još je veća što zbog poznatoga ekonomskoga embarga nisu ni raspolagali dovoljnim sredstvima za ostvarenje primjerenije zaštite. Autor potom nabraja mjere koje inače valja provoditi radi moguće preventivne zaštite, iako to, kako smo vidjeli, u slučaju Iraka nije bilo moguće. Prema do sada poznatim podatcima od važnijih je dobara kulturnoga naslijeđa potpuno izgorjela zgrada Nacionalne knjižnice i arhiva, iako postoje neprovjerene informacije da su najvrjedniji zapisi prije sukoba deponirani na sigurno mjesto. Također su bila alarmantna prvobitna izvješća o izgubljenim i uništenim predmetima Iračkoga nacionalnog muzeja, no potonje brojke uništenoga ipak su se smanjivale. Na kraju članka autor apelira na svjetsku kulturnu i stručnu zajednicu da u što većoj mjeri, kako materijalno, tako i stručno u pogledu raznih disciplina, pomogne u pronalaženju izgubljenoga te u zaštiti i restauraciji 6 The Lows of War and Destruction ofCultural Property in the trag War 2003.
