ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 272
Matthew Eidson, pak, u svom tekstu pokušava relativizirati »krivnju« records continuum teoretičara, naglašavajući kako i arhivisti koji zagovaraju njegovo stajalište (stajalište životnih ciklusa zapisa) također imaju problem tumačenja dostupnosti i moguće uporabe. Autor kao jedinu »spojnicu« između dvaju životnih ciklusa zapisa, onu koja bi osigurala maksimalnu mogućnost uporabe, vidi vrjednovanje. Smatra, naime, da je vrjednovanje jedina točka u kojoj se, naravno uz neke druge kriterije, u obzir uzima uporaba, odnosno buduća uporaba. Eidson je pritom svjestan kako je upravo pokušaj mjerenja i određivanja budućih korisničkih zahtjeva slaba točka arhivske službe. Stoga je i on ponovio zahtjeve i apel za što više korisničkih studija i projekata koji bi na znanstvenoj razini promišljali o mogućim budućim zahtjevima. Koncept vrjednovanja svakako mora biti unutar segmenta recordkeepinga, odnosno zaštite i čuvanja zapisa, a primjenu bilo kojih kriterija valja detaljno i dobro dokumentirati, budući da je jasno da se i oni s vremenom mijenjaju. Ono što je izvan svake sumnje jest činjenica da je društveno prihvaćanje prava građana na dostupnost sve šire. Kako u svom članku Mcpherson naglašava da teorija continuuma mora mogućnost dostupnosti ugraditi već u fazi kreiranja zapisa, da bi se osigurala i trenutna i buduća dostupnost, tako Eidson napominje kako neki arhivisti i takav koncept drže remećenjem zapisa kao organskoga proizvoda nastala radom nekoga stvaratelja te zaključuje kako unutar toga procesa možemo razlikovati dvije struje, koje valja pomiriti: integritet zapisa unutar sustava i jednakopravnost dostupnosti. Eidson nadalje upozorava i na pristup jednoga dijela arhivističke zajednice koja traži da arhivi prihvate tzv. fast food pristup, mijenjajući menu svaki put kad se promijeni generalni ukus konzumenata. Taj bi pristup mogao imati i znatne političke implikacije, ukoliko bi se stvorila kritična masa korisnika određene interesne skupine sa znatnim lobističkim utjecajem. Stoga autor smatra da značenje dokumenta na njegovoj elementarnoj razini može najviše olakšati i trenutačnu i buduću uporabu te zagovara apsolutnu suradnju arhivista sa spisovoditeljima i informacijskim stručnjacima bilo koje vrste, koji imaju zadatak osiguravati pristup i dostupnost informacija. Prečesto se, po njegovu mišljenju, problematika dostupnosti ostavlja po strani obiju teorija {continuum i life cycle), odnosno, dovoljnim se drže neke implicitne odrednice u procedurama, obrazovanju stručnjaka i pojedinim postupcima. Jeremy Caochi iz Novoga Zelanda priložio je članak o razvoju i primjeni Standarda za dostupnost u arhivima Novoga Zelanda. Standard je u primjeni od 2002., a cjelokupan je projekt standardizacije arhivističkih postupaka u Novom Zelandu započeo 1990. godine. Prvi je 1998. objavljen Standard za postupak vrjednovanja, a 1999. Standard za primopredaju arhivskoga gradiva. Nakon toga, ali služeći se novom metodologijom, sastavljen je i 2000. objavljen Standard za pohranu gradiva, pri izradi kojega se naglašeno uzimalo u obzir i mišljenje stvaratelja i imatelja gradiva. Standard o dostupnosti/uporabi izrađen je u prosincu 2001. kao posljednji od četiriju inicijalnih koji su trebali odrediti osnovne okvire
