ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 273
za postupanje u novozelandskoj arhivskoj službi. Izrađen je pod vodstvom i savjetodavnim uputama radne grupe, koja je obuhvaćala predstavnike ustanova koje su dužne davati informacije, arhivske praktičare, predstavnike korisničkih skupina, stručnjake za slobodu pristupa informacijama, kao i stručnjake za zaštitu osobnih podataka te predstavnike Maura. Nacrt standarda nekoliko je puta išao u čitanje, jer su iskustva izrade i primjene prethodnih standarda pokazala kako su široke konzultacije iznimno važne, kako za samu kvalitetu, tako i za buduće implementiranje u praksi. Radna je skupina stoga svaki put usvajala neke od primjedbi ili prijedloga nadopuna. Jedan od većih problema koji je valjalo riješiti bilo je usklađivanje s odredbama nekoliko zakona koji su izravno doticali ovu problematiku: Arhivski zakon iz 1957., Zakon o službenim informacijama iz 1982. te Zakon o privatnosti iz 1993. No, već u početku rada odlučeno je da će se standard odnositi na sve službene zapise starije od 25 godina u posjedu vladinih (državnih) tijela, zatim na sve takve zapise pohranjene kod nekih drugih ustanova ili agencija ovlaštenih za pohranu gradiva te na zapise pohranjene unutar fondova Državnoga novozelandskoga arhiva. Primjena standarda sugerirana je i stvarateljima koji ga se službeno nisu morali pridržavati, a bili su potencijalni davatelji informacija. Prilikom primjene standard je uzrokovao i mnoge nove aktivnosti unutar arhiva: drugačije treninge i edukaciju osoblja, interna izvješća, ankete o dojmovima korisnika, sve do primijenjenih dugoročnih poslovnih i strateških planova. Novi standard prouzročio je i neke promjene u korisničkim službama. Kako on propisuje smjernice za postupanje, a ne striktne odredbe, tako arhivisti unutar dotične službe, temeljem specifičnih situacija, moraju procjenjivati pojedine svoje odluke. Primjerice, odluku o broju arhivskih jedinica koje korisnik može rabiti u jednom navratu, ukoliko je riječ o korisniku iz drugoga mjesta, zatim odluke koje se tiču specifičnih istraživanja i si. Članak na kraju sadržava i Dodatak koji nešto konkretnije govori o samom standardu. Primjerice, sam tekst standarda organiziran je u trima dijelovima. Prvi dio objašnjava namjeru i ciljeve standarda, kao i zakonske odredbe koje na bilo koji način utječu na dostupnost - kako u pozitivnom, tako i u ograničavajućem smislu. U tom se dijelu naglašava i potiče mogućnost dobrovoljne primjene Standarda za one stvaratelje koji ga se službeno nisu dužni pridržavati (kako je slučaj sa, za sada, daleko prihvaćenijim Standardom za pohranu zapisa). Drugi, glavni dio, obuhvaća devet glavnih principa dostupnosti gradiva: 1. pravo na dostupnost (pristup), 2. partnerstvo s korisnikom, 3. pristupni kanali, 4. izrada informativnih pomagala i drugih oblika opisa gradiva koji će pridonijeti dostupnosti, kao i aktivno promoviranje uporabe zapisa, 5. osiguravanje primjerenih fizičkih i tehničkih sredstava za uporabu gradiva, 6. osiguravanje i podizanje kvalitete korisničke službe, 7. mogućnost kopiranja i reproduciran]a gradiva, zatim dva principa koja predstavljaju osiguranje od zlouporabe: 8. zaštita zapisa i 9. klasificirani (nedostupni) zapisi i zapisi dostupni pod posebnim uvjetima.
