ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 208

položaj na hijerarhijskoj ljestvici unutar organizacije, a i nerijetka negativna selekcija službenika. Osim što rad vanjske službe arhiva (obavljanje nadzora) nije standardiziran i reguliran posebnim propisom, i postojeći su propisi terminološki i konceptualno neusklađeni, što dovodi do različitih tumačenja i usporava rad pismohrana i arhiva. Također, nije donesen Opći popis gradiva s rokovima čuvanja. Primijetila je da na web stranicama arhiva nema sadržaja propisanoga Zakonom o pravu na pristup informacijama: kataloga informacija, odluka i mjera, informacija o radu, uključujući podatke o aktivnostima, organizaciji, troškovima rada i izvorima financiranja, informacija o natječaju i natječajnoj dokumentaciji za javne nabave itd. Drži da arhivi još nisu svjesni činjenice kako se građani za gradivo nastalo nakon 1945. vrlo često obraćaju izravno pismohranama i da se čini da arhivi i pismohrane, zasad, nisu spremni na partnerski odnos. Arhivi su u tom (ne)odnosu u poziciji moći, budući da obavljaju nadzor nad pismohranama. Ono što treba spojiti arhive i pismohrane jest temeljni, zajednički cilj - davanje brze i točne informacije. Silvija Babić iz Hrvatskoga državnog arhiva u svom je izlaganju Evidencije Odsjeka za nadzor nad pismohranama i Zakon o pravu na pristup informacijama naglasila da Zakon o pravu na pristup informacijama ne razlučuje jasno odredbe koje se tiču prava na informacije što nastaju radom ustanove u obavljanju ovlasti koje su joj pripisane od informacija koje se tiču samoga funkcioniranja ustanove kao proračunskoga tijela (npr. informacije o troškovima rada, javnoj nabavi ...) te da je način provedbe ovih prava, kako ih je definirao Zakon, više nego upitan. Ukoliko ovaj Zakon stavimo u suodnos sa Zakonom o zaštiti tajnosti podataka, Zakonom o zaštiti osobnih podataka, Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima (koji, primjerice, kaže daje gradivo koje bi ugrozilo nacionalnu sigurnost, obranu, međunarodne odnose, održavanje reda i mira te gospodarski interes Hrvatske dostupno tek nakon 50 godina) postavlja se pitanje mjerodavnoga tumačenja odredbi. Osim toga, u primjeni čl. 8. Zakona, koji se odnosi na slučajeve uskrate informacije »ako postoji osnova sumnje«, mogućnost subjektivna tumačenja izrazito je velika i time kao stvorena za manipulaciju, tim više što nije jasno kako bi se posljedice davanja informacije, koje su opisane u čl. 8., mogle uopće predvidjeti kad ovlaštenik nije dužan navesti razloge traženja informacije. Popis tijela javne vlasti objavljen u NN 146/04 sukladno čl. 3 st. 2 Zakona o pravu na pristup informacijama nepotpun je i nesustavan. Iako je ovaj Zakon, sastavljen na sadašnji način, prilično nepotreban, ne može se zanijekati da sadržava odredbe koje bi arhivistima dugoročno mogle biti korisne. Josip Spacir, voditelj Odsjeka za poslove pismohrane u Gradskom uredu za opću upravu Grada Zagreba, u izlaganju Pismohrana Gradskog ureda za opću upravu nakon Zakona o pravu na pristup informacijama opisao je kako se u praksi primjenjuje Zakon o pravu na pristup informacijama u radu pismohrane u Gradskom uredu za opću upravu Grada Zagreba. Osim što su djelatnici pismo-