ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 196

I razdoblje ranoga novovjekovlja pokriveno je s dvama izlaganjima. Miroslav Bertoša temeljio je referat na arhivskom proučavanju, povijesnoj literaturi o Hrvatskoj te na francuskoj i talijanskoj literaturi, koja raspravlja o današnjem političkom imaginariju »domišljanja« Europe 21. stoljeća. Zbivanja u 16. i 17. stoljeću pokazuju da se hrvatsko političko i etnokulturno biće našlo u političkoj i teritorijalnoj »dezintegraciji«, ali i u snažnim integracijskim nastojanjima, koja su hrvatski etnički prostor trajno poistovjetila s europskim, posebno onim zapadnoga kulturnoga kruga. Alexander Buczynski naglasio je da su ranomodernu povijest obilježavale suprotnosti: to doba humanizma, racionalizma i prosvjetiteljstva bilo je u istom doba vjerskih ratova, masovnih progona vještica i praznovjerja. Hrvatska Kraljevina u tim općim trendovima ranomoderne Europe nije zaostajala. Razdoblje »dugog 19. stoljeća« pokriveno je također s dvama izlaganjima. Hrvatska i Europa 1790.-1847. - europska ili nacionalna integracija? bio je referat NikŠe Stančića. U njemu je istaknuto daje hrvatski narodni preporod bio dio fenomena nacionalnih pokreta na prostoru srednje Europe i Apeninskoga poluotoka te daje i kroz Napoleonovu politiku dio Hrvatske bio uključen u pokušaj političkoga ujedinjavanja Europe. Stjepan Matković u izlaganju Hrvatska i europski izazovi od 1860-ih do svršetka Velikog rata 1918. pratio je kako su hrvatski političari reagirali na važna kretanja u europskoj politici i percipirali pojam Europe i procese »europeizacije«. Svijest hrvatskih političara tada je obilježavala želja za rješavanjem nacionalnoga pitanja, koji je predstavljao srž vlastitoga i europskoga problema. Suvremena povijest, od završetka Prvoga svjetskog rata pa do 1991., bila je zastupljena s trima referatima. Ivo Goldstein u izlaganju Hrvatska u Kraljevstvu SHS i u NDH (1918.-1945.) postavio je pitanje: što je bila Jugoslavija za Hrvatsku - idealan državni okvir, umjetna tvorevina ili tamnica naroda. Autor odgovara daje bila sve to i ništa od toga te daje to razdoblje bilo puno proturječnih procesa, koje treba različito vrjednovati. Naglasio je kako proturječne zaključke nosi sa sobom i NDH. O položaju Hrvatske u Jugoslaviji od 1945. do 1991. govorio je Zdenko Radelić. Propitivao je težnje Hrvatske za dosljednim poštivanjem federativnih načela, a među radikalnijim strujama i za njezinim osamostaljivanjem. Glavni razlog nestabilnosti Jugoslavije autor vidi u neprestanom sučeljavanju centralizma i federalizma. Na pitanje koji su glavni razlozi raspada Jugoslavije, ne daje odgovor, ali drži da bi u toj namjeri trebalo ići tragom ograničenih političkih sloboda i nikad provedenoga demokratskog udruživanja. U svom je izlaganju Tvrtko Jakovina pokazao, između ostaloga, kroz koje je sve glavne mijene prošla jugoslavenska vanjska politika, u kojim je važnim međunarodnim ustanovama igrala istaknutu ulogu i koliko su određena vanjskopoli-