ARHIVSKI VJESNIK 47. (ZAGREB, 2004)

Strana - 122

vodećih drugova ja postajem član Sveučilišnog komiteta 1934. godine i primljen sam u Partiju. Nakon novih uhićenja preuzeo sam dužnost sekretara Sveučilišnog komiteta komunističke organizacije, u kojoj je bilo oko 200 članova. Za vrijeme Vašega studija osnivao se i SKOJ u čemu ste i vi sudjelovali. Možete li reći nešto više o tome? ZLATIĆ: Savez komunističke omladine Jugoslavije bio je također desetkovan prvih godina Šestosiječanjske diktature, pa gaje trebalo obnoviti. Osnovan je u Zagrebu Mjesni komitet SKOJ-a 1934. godine, u koji ulaze Leskovar, koji je ranije bio na robiji kao komunista, za sekretara, a ja i Mamula, radnik iz željezničke radionice u Zagrebu za članove. Već u početku je meni i Mamuli naš sekretar postao sumnjiv, pa smo ga izolirali, a nas dvojicu je preuzeo jedan ilegalac, mladi Slovenac koji je došao iz Moskve. Nas trojica smo najprije osnovali Pokrajinski komitet SKOJ-a za Hrvatsku, a zatim u ožujku 1935. postali Privremeno rukovodstvo SKOJ-a za Jugoslaviju. Zbog svoga političkog rada nekoliko ste puta završili u zatvoru. Kako se i kada to zbilo? ZLATIĆ: Kad je policija sa specijalistom za borbu protiv komunista pravnikom Spilerom uvidjela da smo s Leskovarom prekinuli vezu uhitila je mene i Mamulu već krajem travnja 1935. godine. Pokušali su nas mučenjem slomiti da bi nekako sačuvali »provokatora«. Uz ostale postupke (npr. stavljanje tupih šiljaka među ručne prste i jako stiskanje) najčešće su nam u posebnoj sobi vezali ruke i noge na leđa i objesili na pripremljenu motku i tukli pendrecima i batinama po tabanima. Kad su noge otekle stavljali su ih u kante s hladnom vodom da se ohlade i zatim opet na motku za mučenje. Obojica smo izdržali mučenja, pa je drugovima vani postalo jasno daje Lekovar »provokator«. Iz Zagreba smo prebačeni na Sud za zaštitu države, koji je imao zatvor na Adi Ciganliji. Bili ste i u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici? ZLATIĆ: Sa skupinom komunista iz Zagreba na čelu s Ivanom Korskim prebačeni smo iz Beograda u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici najprije u samice, a na sam Badnjak prosinca 1935. godine u tzv. »Mladićku zgradu«, koja je unutar zidova kaznione još bila ograđena posebnim visokim zidom. Dočekani smo velikim klicanjem tamošnjih političkih zatvorenika. Među njima je bilo najviše komunista, ustaša iz tzv. Ličkog ustanka i jedan anarhista. Jeste li tamo bili aktivni? ZLATIĆ: Tamo sam bio veoma aktivan, jer su drugovi uspjeli pretvoriti zatvor u školu komunizma. Nakon štrajka glađu od 1 1 dana u kojem smo pili samo vodu, dobili smo pravo na pet sati zajedničke šetnje u dvorištu zgrade i neke druge povlastice. U tom štrajku je umro jedan naš drug, a kod ustaša poznati