ARHIVSKI VJESNIK 47. (ZAGREB, 2004)

Strana - 121

ZLATIĆ: Da. Kršten sam s dva imena: Savo i Vjerko. I u matičnim knjigama stoji Savo Vjerko Zlatić kao što ste vidjeli u krštenici koju je izdao mom ocu župnik Josip Vrbka. Kako ste dospjeli u Zagreb ? ZLATIĆ: Kada su Talijani okupirali Istru 1918. godine, moj je otac bio interniran u malaričnoj Siciliji, gdje je od malarije i obolio. Uspio je iz internacije pobjeći u tadašnju Kraljevinu SHS, a moja majka, sestra i ja smo 2 ili 3 mjeseca bili u Trstu kod njenog oca i majke, koji su u jednoj višekatnici bili pazikuće. Nakon godinu dana boravka u Sloveniji, gdje sam svršio jedan razred osnovne škole, dospjeli smo 1921. u Zagreb i tu sam išao u četvrti razred pučke škole na Pantovčaku i zatim u I. realnu gimnaziju u zgradi gdje je sada muzej Mimara. Sličan put imalo je oko 30 000 izbjeglica iz Istre. Kako je počela Vaša politička aktivnost, osobito na Medicinskom fakultetu? ZLATIĆ: Moj prvi politički korak bio je slušanje posljednjega govora Stjepana Radića 1928. godine s balkona njegove kuće u Hercegovačkoj ulici, kamo je moj otac poveo svog šesnaestogodišnjeg sina. Uskoro je Radić umro, pa sam zajedno s ocem prisustvovao njegovom nevjerojatno brojnom sprovodu. Maturirao sam 1930. godine i na jesen se upisao na Medicinski fakultet u Zagrebu. Bilo je to vrijeme najžešće monarho-fašističke diktature, koju je 6. siječnja 1929. uveo kralj Aleksandar Karađorđević, protiv koje na Sveučilištu tada još nije bilo organiziranog otpora. Tek najesen 1932. godine počinje se razvijati snažan studentski pokret protiv diktature, u kojem su se diferencirale tri grupacije: lijeva koja osniva Sociološki klub, HSS-ovska i desna - frankovačka. Ja sam se priključio ljevici, posjećivao predavanja u Sociološkom klubu i sudjelovao u demonstracijama. Jeste li imali suradnike, odnosno s kim ste tada surađivali? ZLATIĆ: Da, osobito s kolegama s kojima sam maturirao. Čak smo u ljeti 1933. godine nas sedmorica iz bivšeg VIII. b razreda osnovali ilegalnu grupu, u kojoj smo bili Vladimir Bakarić, budući predsjednik prve hrvatske vlade, Joso Rukavina, budući načelnik Glavnog štaba Hrvatske i Simo Janković, koji je kao liječnik poginuo u partizanima. Zajedno smo u Tuškancu počeli čitati marksističku literaturu i sudjelovali u akcijama protiv diktature. Našu aktivnost zapazila je Olga Maček, studentica medicine, koja je imala vezu s tada gotovo razbijenom Komunističkom partijom i bila njezin član. Ona je bila kćer brata Vladka Mačeka, direktora II. realne gimnazije. Oba brata stanovali su na Prilazu br. 7 i tu smo se Joso Rukavina i ja nekoliko puta sastajali s Olgom, koja nas je povezala s komunistima na Sveučilištu u Zagrebu na čelu s Ivanom Korskim. Po fakultetima organizirane su ilegalne komunističke organizacije. Ja sam postavljen za rukovodioca tzv. rajonskog komiteta na Medicinskom fakultetu. Nakon uhićenja nekih ruko-