ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 174
čini sredstvom zadiranja u njezino ustrojstvo c/eklasificiranjem fondova, kontrolom preko rokova čuvanja tajnosti, nametanjem obveze izlučivanja gradiva i participacijom građanstva u vršenju vlasti. To je točno, no ukaže li se na dmgačiju logiku moći raspršene izvan granica modeme vlasti, nailazimo na postojanje različitih kulturnih i socijalnih interesa koji proizvode i rabe gradivo istih arhiva ili se njima služe u reprezentacijske svrhe. Misija stručnih organizacija poput Međunarodnoga arhivskog vijeća i politika nacionalnih arhiva imat će prilično težak zadatak reguliranja takvih snažnih interesa u korist javnosti. Zapostaviti to značilo bi svesti arhive na dio upravnog aparata, što bi bilo u proturječju s iskazima o otvorenoj upravi, demokratičnosti i kulturnom pluralizmu. Faktitivno proširenje moći ne dopušta jasne podjele na javni i zatvoreni tržišni interes, tako da bi nadilaženje čisto (u)pravne kodivizije dokumenata značilo intenzivniju brigu središnjih arhiva za produkciju uopće, čime se prošimju socijalna aktivnost arhivista i podmčje javne kontrole. Za potpunu realizaciju polivalentnosti arhivističkoga diskursa trebalo bi se ravnati prema novim okolnostima društvenih odnosa, pri čemu ti odnosi istodobno utječu na izmjenu predmeta arhivističkoga diskursa s obzirom na pojavu mnoštvenog pošiljatelja kulturne zajednice. Retrospektivna slika društva nacionalnih velikana, uspostavljena historiografijom, bliža je juristički zamišljenom pošiljatelju, dok su u današnjim arhivima sve učestalija privatna istraživanja koja se naplaćuju. Istraživanja koja su inzistirala na nacionalnom oblikovanju prestaju biti privilegiranima jer se zanimanje za kontinuiranu povijest zamjenjuje onim za mnoštvo posebnih s individualnim ili kulturnim značenjem: istražuju se obitelji i rekonstmiraju rodoslovna stabla, kao i povijesti lokaliteta, neodređenih događaja i efememosti. Popratna je pojava promjena uloge arhiva. Arhivistika je kao znanost razvila svoj kategorijalni aparat i metodologiju za učinkovit i što objektivniji postupak s dokumentom. Međutim, treba biti svjestan uvjetnosti pretpostavaka koje se nalaze iza metoda te činjenice da konteksti ne ostaju isti, a korisnik mijenja svoje potrebe, za razliku od pretpostavljenoga stvaratelja. To zahtijeva interpretativni angažman arhivista i promjenu ko-teksta fonda tamo gdje se to ocijeni potrebnim. Dekonstrukcija arhiva logični je nastavak njihova epistemološkog utemeljenja, pokušaj čitanja retorike iz znanstvenih principa koji su se u međuvremenu zaboravili, prepoznavanje metaforike osnovnih definicija dokumenta i zapisa. Takav je konstrukt životni ciklus dokumenta, u radu s tekstovima neraskidivo vezan s metaforama života i evociranom prisutnošću stvaratelja. Dokument, esencijalistički određen autorskom instancom, promatra se kao ostatak djelatnosti i života stvaratelja, zbog čega se svodi na dokaz ili trag. Premetanjem opreke pokušavamo se suočiti s pronađenim zapisom i on postaje znakom. Doduše, time nismo nipošto napustili metafiziku prisutnosti, 44 no proširili smo naše razumi"Jcr oznaka "znak" uvijek se shvaćala i odredila, u tom smislu, kao znak nečega, tj. da se označitelj odnosi na označeno, daje označitelj različit od označenog. Ako čovjek izbriše radikalnu razliku
