ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 175
jevanje tekstova pohranjenih u kulturu zajednice te zapravo osuvremenili arhivski model i ponudili arhivistu jednu vrlo aktivnu društvenu ulogu. Fondovi se počinju semiotički analizirati i interpretirati s obzirom na njihov karakter relativno cjelovitoga kulturnog artefakta. Koliko god arhivistička načela bila sigurnim polazištem za jedan oblik interpretativne djelatnosti oslonjene na stvaratelja, ona bi trebala postati podložna kritičkoj primjeni te se svakom revizijom fonda, svakim novim čitanjem napustiti ili potvrditi. Prema obrazloženom postupku za obradu fonda iz ISAD(G)a, načela bi mogla biti striktno primijenjena pri strukturiranju cjelina iz stanja nesređenosti, no međutim, ako se uspostavi da praktična potreba zahtijeva drugačiji redoslijed, on ne bi trebao biti kategorički odbijen propisom iz Kodeksa. Neki novi načini uporabe zapisa proizlaze iz novih tehnologija. Tehnologija se asocijativno vezuje uz pozitivne ili zastrašujuće vizije bliske budućnosti, a za Lyotarda je ona ponajprije potencijal iskoristiv u svrhe stvaranja kompetentne kritične mase socijalnih sudionika. Komunikabilnost i produkcija elektroničkih zapisa nisu potpuno tehnološke činjenice. Pravo na informaciju, pravo na potez - neizostavni su dijelovi postmodernih teorija isto kao i arhivistike. U vrijeme otvaranja arhiva i uspostave drugačije politike odnošenja prema dokumentima, arhivistika ne bi smjela eludirati postmoderistička pitanja ni izbjegavati suvremenu problematiku. Dopustite mi za kraj jednu uvjetnu usporedbu, koliko god to nepopularno bilo. Arhivistička je situacija slična onoj u filozofiji prije postmoderne prepiske i reakcija koje je ona pokrenula. Učiniti temeljna načela i pretpostavke na koje se stručnjaci oslanjaju u svom svakodnevnom radu vidljivijima, nije pretjerano zahvalan posao i nailazi na otpor. Takva su nastojanja znanstvene zajednice posve legitimna, no unatoč bojazni nemojmo zaboraviti da se i dalje filozofira, pa se tako neće prestati ni arhivirati. Ako je dano drugačije mišljenje, ako se kritički pristupa u pokušaju afirmacije nekoga znanja, to ne mora nužno biti izraz destrukcije stečenog. Prema Derridau, ona naprosto nije moguća. između označitelja i označenoga, treba napustiti riječ označitelj kao metafizički pojam.", u: Derrida, Jacques. Struktura, znak i igra u obradi ljudskih znanosti. U: Bcker, Miroslav. Suvremene književne teorije. Matica hrvatska, Zagreb 1999., str. 210, 211.
