ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 173
i njihovim malim pripovijestima te naznačuje preinaku monumentalnih memorija u diskurzivne prostore otvorene interesno različitim društvenim grupama. One su i subjekti i korisnici arhivskih zapisa kao ostavštine ne samo odluka stvaratelja, već ujedno pretpostavaka, zapisivanja, objava, negacija i interpretacija tih odluka. Rad s elektroničkim gradivom pokazuje tu nezgotovljenost zapisa kao permanentne sociokulturne proizvodnje, kao nedovršenoga čina u lancu upisivanja i uvijek mogućih interpretacija. Cook dolazi do onoga što smatra pitanjem odgovornosti: do argumentiranja obrade pristiglih fondova, upućivanja na zapise koji nisu izlučeni od stvaratelja, te obrazloženja isključivanja učinjenih izborom stvaratelja čije se gradivo zaprima. Ukratko, Cook postavlja pitanje opravdanosti i bezazlenosti određenih kriterija pri vrednovanju onoga što jedino ostaje korisniku. 43 Arhivističko djelovanje ne može se temeljiti samo na mtini i povjerenju u dostatnost starih teorijskih rješenja: zbog sve većega društvenog učešća i veće uloge arhiva u društvu, ono mora biti promišljeno. Složene odnose moći i znanosti uspostavljene nad sustavom modernih institucija, unutarnje arhivističke opreke (naturaliziranoga stvaratelja / kulturnoga značenja fonda) i metanarativnost načela nasuprot kulturalno uvjetovanom potencijalu arhiva, moguće je preokrenuti u korist javnosti koja sve više ulazi u naše institucije. Naizgled paradoksalne, postmoderne postavke pokrenule su rasprave i proširile znanstveni obzor na dosad prešućeno, pretpostavljeno ili isključeno. Nema smisla uzeti promjene za nešto krajnje transgresivno, naprotiv, one su anticipirane kao posve logične, a ugrađene u rad akademija i sveučilišta postale su dijelom kategorijalnih aparata kojima još uvijek pokušavamo razumjeti svijet u kojem jesmo. Iako nema novoga sustava uporabivih kategorija, načina izražavanja, razmišljanja i društvenoga djelovanja koji se ne bi oslanjao na postojeće ... pomak je višestmk. Postmodemitet je sam po sebi pitanje koje se pokušava postaviti i razumjeti na raznim područjima ljudske djelatnosti, to je suočavanje s postignutim dostignućima ili velikim debaklima i njihovim posljedicama na današnje načine života. Kako je pojam postao metom kritike znanstvenika s tradicionalnijim stavom, koji proistječe iz povjerenja u njihovu kognitivnu navlastitost unutar sustava obrazovanja, ili pak onih koji pomoću kritičkog ovjerovljivanja kanoniziranih vrijednosti pronalaze drugačija rješenja, postmodemost se nizom rasprava uspostavila kao opravdani referentni okvir kojim se mogu obuhvatiti neki prije rcemislivi fenomeni. Arhivistički diskurs, uspostavljen unutar jednoga epistemološkog sustava sposobnoga podupirati prevladavajuće društvene strategeme, u izmijenjenim se okolnostima pokazuje dvojako. Ako čisto pravno poimamo moć, arhivistički se diskurs deliberately seeks to give voice to the marginalized, to the 'Other', to losers as well as winners v. isto, str. 30 i 31. v. Cook, isto, str. 34.