ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 167
u kulturi neke sredine, regije i širih prostora. Recentne međunarodne prepomke i norme za arhivsku nomografiju i djelatnost, bez obzira na postojeću nomenklaturu (prisutnosti) i postupke u pismohranama, počinju shvaćati zapise i fondove na posve nove načine. U pragmatički opseg arhivskih tekstova ulaze sve podrazumijevane korisničke radnje na temelju iskoristivih informacija koje se u njima nalaze. Pragmatika institucionalno zaštićenoga i očuvanoga kompleksnoga znaka nije samo povezana sa znanstvenom funkcijom arhiva kao mjesta gdje se proučavaju stari spisi, nego i s najraznovrsnijim komercijalnim, nekomercijalnim, simboličkim i reprezentacijskim upotrebama fondova. Prema postmodemim teorijama, osobina fonda kao značenjskoga lanca dosad je smatrana irelevantnom. Ukratko, zapis kao znak mijenja poimanje stvaratelja i njemu konzekventna načela, dok fond kao znak mijenja shvaćanje arhivske djelatnosti nad gradivom te nudi novo viđenje uloge arhiva u društvu. III. Arhivistika, politika, tehnologije Zamisao J.-R Lyotarda vjerojatno je manje uključena u arhivističke radove od ideja ostalih istaknutih postmodemih autora, a njegova je teorija nedosljednije povezana s novonastalim arhivskim usmjerenjima. To je neobično zbog preklapanja današnjih tendencija arhivistike i njegova stava prema tehnologiji i problemu dostupnosti informacija, barem u očekivanim ishodima. Lyotard preuzima Wittgensteinov pojam jezične igre baveći se problemom legitimacije narativnog i znanstvenog znanja. 34 Narativno znanje karakteristično je za predmodeme oblike predaje, gdje subjekt svojim pripovijedanjem ozakonjuje dmštveni poredak, u koji ujedno i pokušava smjestiti svoje slušatelje. Znanstveno se znanje sastoji od razvijenih sustava dokazivanja i argumentiranja u modernim institucijama, gdje se narativno znanje nastojalo prevladati. Ipak, dogodila se njegova politička reafirmacija zbog potrebe ovjeravanja ovlasti novom subjektu nacije koji ne uspostavlja samo istinu o svojoj okolini, nego i donosi propise koji u njoj vrijede. Dakle, niti modema znanost nije posve objektivna, jer je uključena u ispunjavanje određenih ideoloških potreba. Nastale su dvije velike priče legitimacije znanja u odnosu prema narodu ili naciji te državi - emancipacijska i spekulativna metanaracija. Prva, politička metanaracija proizašla je iz ideje Francuske revolucije i proglasila čovječanstvo subjektom znanja, tako da svaki narod daje legitimnost državi, a zauzvrat dobiva znanje različitim oblicima formalne naobrazbe. Jedino stoje moglo nadilaziti znanje jest sloboda, a 34 "Legitimacija, to je proces kojim se jedan "zakonodavac" koji se bavi naučnim diskursom ovlašćuje da propiše navedene uslove (uglavnom uslovc unutarnje konzistencije i eksperimentalne provere) da bi jedan iskaz postao deo tog diskursa i da bi ga mogla u razmatranje uzeti naučna zajednica.", u: Lyotard, Jean- Francois. Postmoderno stanje. Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad 1988., str. 17. V. također i str. 44, 45.
