ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 166
proizlaze iz takvih složenih tvorbi ističu kulturnu funkciju arhiva u posredovanju građe korisnicima. Tom Nesmith, u članku o recentnim promjenama intelektualne i društvene uloge arhiva, zastupa tezu da je svako razumijevanje produkt posredovanja te da arhivisti moraju biti svjesni svog kognitivnog i kulturnog utjecaja. Ukoliko je to točno, mijenja se i povjerenje u neutralnost arhivista, dosad temeljeno na očuvanju prvobitnog reda zapisa. Nesmith spominje Derridaa i njegovu zamisao komunikacije kao procesa arhivizacije cjelokupnoga naslijeđa, jer je ljudska potreba za uporabom arhiva povezana s pokušajima transcendiranja degradirane stvarnosti i potragom za idealitetom. Arhivizacija proizvodi opstanak onoga što smatramo prisutnošću i aktere koji skrbe za nju te formira zapise koji određuju što stvarnost za nas jest. "Ovo posredovanje stvarnosti zbiva se u međudjelovanju arhivista i šireg procesa arhivizacije. Njihova osobna iskustva i društvena pripadnost, profesionalne norme, samorazuxnijevanje i javni stav, oblikuju i oblikovani su vlastitim učešćem u ovom procesu. Dok selektivno interpretiraju svoja iskustva iz procesa, arhivisti pomažu dati oblik pomodnim kontekstima, što utječe na njihovo razumijevanje zapisane komunikacije, te pozicioniraju određene arhive za određene ovlasti. Ova kontekstualizacija zapisa i uloga suptilno usmjeruje njihove načelne ciljeve i funkcije. Ona upravlja odabirom arhivskoga gradiva; određuje kako ga opisati ili predstaviti na razumljiv i pristupačan način .. ." 33 Ako arhivisti sudjeluju u tvorbi konteksta, piše Nesmith, ako arhivska djelatnost proizvodi zapise i njihove međusobne odnose izdavanjem različitih pomagala, i ako oni utječu na interpretativne mogućnosti korisnika, onda baš i nisu nevidljivi kako se čini. U svom članku, a ujedno i prilogu dekonstrukciji stvaratelja, Nesmith predviđa sve veću zastupljenost arhivista u kulturi zbog presudne uloge u određivanju konteksta i interpretaciji gradiva. Svaka interpretacija pretpostavlja postojanje neke relativne cjeline. Arhivski opis ima elemenata interpretacije jer uključuje vrednovanje u području ustroja, tj. u odabim i izlučivanju. Ako uzimamo cjelovitost fonda za polazište opisa, onda fond naprosto mora biti kulturni znak - istodobno nepotpun, jer se uvijek nalazi u nekom kontekstu, uspostavlja nekim interprentantom i promatra iz neke situacije. Fond kao znak interpretira se iz trenutne perspektive zbog zadovoljenja određenih potreba korisnika, što se također događa na razini odnosa arhiva i zajednica koje ih rabe. Značaj arhivskoga gradiva uspostavlja se suvremenim kulturnim zbivanjima, a očituje se u diskursu znanosti koji se nije prestao baviti arhivima nakon posljednje redakcije njihova pojmovnog određenja. Danas se počinje odbacivati zamisao po kojem bi znak u arhivu bio prizivom života i djelovanja odsutnog stvaratelja u korist znaka koji se djelatno manifestira 33 Nesmith, Tom. Seeing Archives: Postmodernism and the Changing Intellectual Place of Archives. The American Archivist. Vol. 65, No. I. The Society of American Archivists; Spring/Summer 2002., str. 30 i 31, prijevod A. R.
