ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 158
II. Arhivi i naturalizacija tradicije Prethodni dio teksta pokazuje da znanost može ishoditi iz heteronomnih potreba moći i poretka, no postoji i "biološka" potreba kao individualno i skupno kognitivno usavršavanje. Ako je znanost (i shodne djelomične kumulacije znanja) iskoristivo propitivanje samorazumljivosti, onda je dekonstrukcija isti postupak primijenjen na intaktno uspostavljeno razumijevanje. Naturalizacija tradicije odnosi se na prikazivanje prešućenih kulturnih čimbenika kao prirodnih. U ovom se radu pokušavaju prezentirati neke osnovne zamjerke tradicionalnom mišljenju, stoga bi bilo nemoguće izbjeći Jacquesa Derridaa i rasprave koje je on otvorio. Mnogi smatraju dekonstmkciju suviše radikalnom za bilo kakvo pozitivno usmjeravanje znanstvene zajednice, no prema Christopheru Norrisu taj je "strateški obrat" očekivana kritika zapadne ideokracije. Po Derridau, svukupna je znanost određena kao struktura koji ima svoje središte - središnji pojam koji daje značenje ostalima. Središte postavlja pravila i restrikcije promjena elemenata u takvoj stmkturi, dok se samo pritom ne mijenja, te Derrida zaključuje da "je središte unutar strukture i izvan nje. Središte je u središtu cjeline, a ipak, budući da središte ne pripada cjelini (nije dio cjeline), cjelina ima svoje središte drugdje. Središte nije središte. Pojam centriranog središta - premda predstavlja samu suvislost, uvjet je za episteme kao filozofije ili znanosti - protuslovni je smisao." 19 Prošimjući uočenu povijest filozofije, može se reći daje epistemološka povijest određena kao neprekidna djelatnost na njegovim prijevodima. 20 Budući da ne možemo uništiti stmkturu njezinom kritikom, jer ne možemo izbrisati povijesni odnos s njom, možemo je Rekonstruirati, to jest pokazati našu naviku na takav način promatranja, dublje implikacije toga i razloge koji su do te navike doveli. Znanost i njezin pojmovnik utemeljen na izvanjskom središtu otkrivaju svoja nedovršena mjesta, neke dijelove koji se u čitanjima čine nedorađenima i neuvjerljivima, čime se pokazuje rad retorike - znanstveni tekst uvjerava da je razradba teme u njemu prihvatljiva. Ako je znanost dijelom i uvjeravanje, mogli smo neke postavke ne prihvatiti, što navodi na promišljanje kako bi izgledali takvi poredci i što nam oni znače u odnosu na postojeće? Iako ih ne možemo odbaciti, možemo ih relativizirati te time učiniti manje ograničavajućima. v. Derrida, Jacques. Struktura, znak i igra u obradi ljudskih znanosti. U: Beker, Miroslav. Suvremene književne teorije. Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 209. v. Derrida, isto, "Povijest metafizike, poput povijesti Zapada, povijest je tih metafora i metonimija (str 209)...Nemamo jezika- nemamo sintakse i nemamo rječnika koji je stran ovoj povijesti; ne možemo izustiti nikakav destruktivni stav koji već nije uletio u oblik, u logiku, i u implicitne norme onoga što želimo osporiti." (str. 210) Ali: "Naša rasprava nesvedivo pripada sistemu metafizičkih suprotnosti. Moguće ja najaviti raskid tih pripadnosti samo stanovitom organizacijom, nekim strateškim uređivanjem koje, unutar polja i svojih vlastitih moći, okrećući protiv njega i svoje vlastite strategeme, proizvodi snagu dislokacije koja se širi kroz čitav sistem, brazdajući ga u svim smjerovima i razgraničujući ga skroz na skroz.", Derrida, Jacques. Snaga i značenje. U: Nova europska kritika. Split, 1972., str. 148, 149.
