ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 148
povezanih s arhivističkom teorijom i praksom. Arhivistika je pogodna za najraznovrsnije mentalne i tehničke postmodernitete zbog dvostrukog odnosa s tradicijom koji pruža mogućnost odmaka od nje, na temelju prihvaćanja najnovijih koncepata, metoda i tehnoloških dostignuća. Najveće nagnuće za tematiziranje postmodemih teorija u arhivistici je taj nesrazmjer uvriježenoga mišljenja i raspoložive tehnologije, što onda navodi na propitivanje pojedinih kategorija ovoga područja. Povijesno konstruirane arhivističke kategorije i tradicionalna načela ugrađena su u svakodnevni rad na kojem se prelama arhivsko-tehnologijski neksus. Ući u odnose zavisnosti arhivističkih kategorija o dmštvenim potrebama, epistemološkoj povijesti i politici vezanoj uz znanje i tehnologiju, imalo je za posljedicu provalu beskonačnoga niza pitanja na koja nije bilo moguće odgovoriti najednom mjestu. S dmge strane, neke su postmoderne teorije međusobno neuskladive ili previše široke. Bilo je primjerenije dati opis relevantnih autorskih pozicija, njihovu razliku u odnosu na prethodne te naznačiti mogućnosti i potrebe koje se pojavljuju u krugovima širim od akademskih. Teorijski impulsi od kasnih 60-ih godina 20. stoljeća nadalje, pokazali su se naročito korisnim tumačem suvremenih dmštvenih zbivanja koja su se izmicala postojećim znanstvenim aparatima i tražila njihovo nadilaženje. Međutim, kritika nije nipošto raskol s postojećim akumulacijama i promrječjima znanja jer ih istodobno priznaje svojim referiranjem na njih. Moglo bi se reći da su arhivske institucije realizirane metafore akumulacija znanja, a ujedno i mjesta što okupljaju buduće navode znanstvenih radova i buduće tradicije. Njihov značaj i ulog u dmštvenim zajednicama postaje predmetom rasprava, a da bi se shvatilo o čemu se govori, potrebno je upoznati se s današnjim znanstvenim i kulturnim promjenama. Umjesto prekida odnosa, suvremene imaginacije relativiziraju znanstvena dostignuća ponovnim pregledom idejnog kanona i svakodnevnih praktičnih načela za koja se pretpostavljalo da su njegova primjena. Dekonstmkcija prati i obrnuti proces rasprostiranja metafora iz svakodnevnog u znanstveni govor. Oba procesa uzrokuju semantičke otklone koji su prisutni i u arhivističkom pojmovniku. Suvremenost složenije promišlja svoj intelektualni razvoj, uočavajući da postoje pojmovi koji su promašili prvobitne okvire referencije. Prvi pomaci razgradnje osnovnih načela helenske, kršćanske i kartezijansko-kantovske znanosti staroga kontinenta dogodili su se imanentnim osporavanjem velikih filozofskih sustava u drugoj polovini 19. stoljeća. 1 Ono što znamo podjednako je konstmirano komunikacijom i otklonom 1 "Korijeni povijesnog zbivanja XX. st. sežu natrag u XIX, točnije, upućuju na jedan ne-kronološki nego povijesni "datum": na Hegelovu filozofiju i njezin raspad. ... Kao završetak jedne epohe mišljenja, Hegelov je sistem u isti mah značio odlučnu raskrsnicu povijesti i budućnosti u: Pejović, Danilo. Suvremena filozofija zapada. MH, Zagreb, 1999., str. 7, 8.; "Najdublje je u taj proces proniknuo Nietzsche svojom nepobitnom dijagnostikom europske bolesti kao nihilizma ... Filozofija druge polovine XIX. i početka XX. st. u cjelini sama sebe razumije kao mišljenje krize i težeći da prodre u njezin iskon, traži izlaz iz nje ..." (Pejović, isto, str. 8). O sistemima i metafizici usp. također Pejović, D. Oproštaj od Moderne. MH, Dubrovnik, 1993., str. 37-41.
