ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 149

od pretpostavljenoga razumijevanja, tako da svaka hegelijanska antiteza nije nužno put prema novoj kognitivnoj etapi. Opća teorijska inovacija cijelog 20. stoljeća bili su postupni pomaci prema shvaćanju uloge jezičnoga znaka u razumijevanju realnosti, a arhiv možemo promatrati u tom smislu pod pretpostavkom da korisnicima nešto govori i zajednici nešto znači. Strukturalna lingvistika i strukturalizam kao skup metoda interdisciplinarno su utjecali na druge znanosti, s tim da su ipak ostali unutar onih granica koje su transgresivno prokazivali. Semiotika se pokazala primjenjivom na brojne značenjske prakse u koje se ubrajaju i arhivi. Dekonstrukcija se javlja kao značajniji postmodemizam - uvid u novo područje zabranjene zemlje, u pismo koje tradicija prezire, a upotrebljava uz nemogućnost korigiranja te nepravde prema tekstualnoj baštini. Dmga zapreka sažimanju postmoderne teorije uočava se deridaovskim pitanjem zašto bi taj sažetak bio čitan kao normativno polazište, ako se ne mogu isključiti suprotne interpretacije unutar znanstvenoga diskursa. Svaki sažetak mora biti privatan jer je po definiciji zaokružen, konačan i ne dopušta reakciju. Postmoderna teorija ostavlja stvari otvorenima. Iskorištena formula nemogućega početka (u Curtiusovu smislu)

2 naznačuje nekoliko, sad već prerađenih znanstvenih stavova koji su odredili postmodemu. Neki autori u njoj vide novi povijesni period, dmgi stanje u kojem se svijet zatekao, intelektualnu modu ili pak odbacivanje ideje uma (Habermas).

3 Sve su skupine učestvovale u znanstvenom prihvaćanju, discipliniranju i populariziranju pojma.

4 Kritičari postmoderne preduhitrili su njezinu trivijalnu primjenu, a upravo je Habermas pridonio dodatnoj anticipaciji rasprave, nakon što su njegovi frankfurtovski prethodni2 Curtius, Ernst R. Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje. Naprijed, Zagreb, 1998. Curtiusovi toposi kao "pomoćno sredstvo za izrađivanje govora" (str. 79), "dobivaju novu funkciju: postaju klišejima" (str. 80). Određene vrste toposa u literaturi nastale su zbog kompleksnosti tematike koja se pokušava predočiti čitatelju. Početak Članka aludira na Curtiusa zbog slične sadržajne situacije; dodatno usp. s toposom neizrecivosti (str. 176) i uvjeravanjem o autorovoj nesposobnosti koje se služilo u predgovorima (str. 440). 3 Habermas, Jürgen. Filozofski diskurs moderne. Globus, Zagreb, 1988. Usp. postmodernisti na str. 8-10; za daljnje pod-teme članka usp. Habcrmasova tumačenja Derridaa i uma na str. 163-169, Foucaulta i filozofije subjekta na str. 255-261. 4 Postmodemu su pojmovno genealoški obradili (genealogija kao metoda potječe u ovom smislu od francuskog filozofa Michela Foucaulta) razni prikazi, a u hrvatskom prijevodu najkonciznija se informacija može naći kod Welscha koji navodi zapis Pannwitzove simptomatične epigonske upotrebe 1917. godine kojom opisuje (nad)čovjeka. Otad se pojam rabi u umjetnosti za imenovanje određenih fenomena (u književnosti za prijelazne i trenutno prevladavajuće literarne tendencije, u arhitekturi se pojam dodatno razradio, stoje onda opet ugrađeno u diskurs znanosti o književnosti); u znanosti (sociologija se rano služi njime, a filozofija od Lyotardova rada iz 1979), te u kolokvijalnom govoru. U: Kemper, Peter (prir.). Postmoderna ili borba za budućnost. August Cesarec, Zagreb, 1993., str. 10-23. Za razlikovanje značenja pojma v. Kalanj, Rade. Ideje i djelovanje. Hrvatsko sociološko društvo i zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2000., str. 205. Danas se pojam postmodernosti raslojava na nekoliko inačica, s time da se postmodemizam pretežno rabi za opis pojava iz (primijenjeno-) umjetničkog područja, a postmodemitet ima šire društveno značenje, op. A. R.