ARHIVSKI VJESNIK 45. (ZAGREB, 2002.)
Strana - 73
R. Bućin, Uprava 1945-1952. godine: problemi poznavanja ustroja, identifikacije stvaratelja i oblikovanja fondova, Arh. vjesn., god. 45 (2002), str. 51-81 nje fonda: 1. da postoji pravni akt o osnutku stvaratelja gradiva, 2. daje stvaratelj bio pravna osoba ili samostalni pravni subjekt, 3. daje stvaratelj djelovao unutar jednog društveno-političkog sustava i državno-pravnog uređenja, 4. da kod stvaratelja postoji kontinuitet u statusu i djelokrugu, 5. da nije bilo većih promjena unutarnjeg ustroja stvaratelja i njegove teritorijalne nadležnosti, 6. daje gradivo nastalo samostalnim registraturnim poslovanjem stvaratelja 89 . Ona se potom bavi svakim od navedenih kriterija detaljnije, navodeći brojne primjere i odstupanja (presedane). Oblikovanje fondova je očito kompleksan problem, pa kriterijima treba tako pristupiti i u našem slučaju (što ne znači nužno i redom kojega navodi Preporuka). Treba napomenuti da su ustanove koje smo ovdje pratili - uprave, glavne i generalne direkcije - djelovale u razdoblju koje je poznato kao operativno 90 ili državno-centralističko, odnosno etatističku razdoblje socijalizma 91 , a traje do usvajanja Ustavnog zakona 1953. godine. Karakterizira ga snažna centralizacija državnog aparata i rukovođenje iz partijsko-političkog vrha. Radi se o razdoblju u kojemu je jedan od prioritetnih ciljeva obnova zemlje i razvoj gospodarskih resursa (planska industrijalizacija i kolektivizacija poljoprivrede), a u kontekstu centralizirane države pravila takvog upravljanja vrijede i u gospodarstvu. Stoga se državni aparat nadležan za upravljanje gospodarstvom umnožavao, posebice nakon stupanja na snagu Osnovnog zakona o državnim privrednim poduzećima (2. kolovoza 1946), Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (objavljen 6. studenoga 1946), te od početka 1947. kad je započelo ostvarenje Prvog petogodišnjeg plana 92 . "Privredna" ministarstva osnivala su od 1947. (na saveznoj i na republičkoj razini), spominjali smo već kojim redom, glavne i (ili) generalne direkcije za neposredno administrativno-operativno rukovođenje grupama istorodnih poduzeća. Uloga tih direkcija odgovarala je ulozi i organizaciji uprave trusta ili monopola, kako ističe D. Bilandžić. Kao takve upravljale su nizom poduzeća iste gospodarske grane, dok su poduzeća koja su im podređena posve nesamostalna 93 . De facto se položaj glavnih i generalnih direkcija nalazi na razmeđi državne uprave i gospodarstva i sli89 Arhivi i arhivsko gradivo, str. 280. 90 Pusić, n. dj, str. 53-58, 98-99. 91 Bilandžić, n. dj, str. 95-210, passim. 92 Isto, str. 112-120. 93 O tome D. Bilandžić kaže: "Uloga i organizacija tih direkcija u sistemu upravljanja privredom bilaje gotovo identična ulozi i organizaciji uprave bilo kojeg industrijskog trusta ili monopola. Te su direkcije bile neposredni i vrlo autoritativni rukovodeći organi svih poduzeća kojima su rukovodile. Poduzeća su faktički bila samo nesamostalni pogoni, iako su formalno-pravno bila pravne osobe" (isto, str. 119). 73
