ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)

Strana - 291

Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 281-336 mu su obrađene ove teme: "Nasljeduj Krista" i osnove duhovnosti, Pedagoško-moralne upute, Moralni odgoj na naravnim osnovama, Katekizmi za srednjoškolce i Marijanski molitvenik s pjesmaricom. U Šestom poglavlju, koje nosi naslov Glazba u službi bogoljubnosti i narodnog jedinstva obrađene su četiri glavne teme: Pjesmarica "Vinac" i pjevnik "Napivi", Pregled sadržaja pjesmarice i pjevnika (podteme: Euharistijskc pjesme, Pjesme glavnih liturgijskih vremena, Marijanske i svetačke pjesme), Književni izvori "Vinca" (podteme: Kanižlićeve pjesme u Jaićevim zbirkama, "Bajska pjesmarica" i Jaićev "Vinac", Drugi izvori Jaićeve pjesmarice) i Jaićeva crkveno-glazbena i preporodna shvaćanja. Hoško knjigu zaključuje s Općim osvrtom i Zaglavkom. Kao potkrijepu i dokaz znanstvene akribije, kojom je Hoško pristupio pisanju monografije o Jaiću, navedimo 630 referenci ili bilježaka, od kojih bilježaka mnoge pripadaju izvorima, pa smijemo ustvrditi da Hoškova knjiga počiva na povijesnim izvorima i oni joj pružaju znanstvenu utemeljenost, akribiju i sve što znanstvena metodologija danas zahtijeva. Hoškova knjiga o Marijanu Jaiću, obnovitelju među preporoditeljima rezultat je proučavanja Jaićeve literature, dakle njegove literarne ostavštine, ali i Hoškova arhivskog istraživanja u arhivskim ustanovama u domovini i inozemstvu (Budimpešta, Beč, Rim). Autor je koristio i brojnu literaturu, poglavito onu na njemačkom jeziku. To je razlog što smo podrobno naveli tematiku i teme što ih Hoško u pojedinim poglavljima obrađuje. Samo iz tih naslova pred našim se očima pojavljuje ne samo Marijan Jaić, nego i njegovi suvremenici, njegova subraća, javni i kulturni djelatnici što su ga okruživali u svijetu, prilike političke, kulturne, prosvjetne, reformatorske, preporoditeljske, dakle, jedno doba koje nam nije tako daleko, ali koje kroz lik Marijana Jaića Hoško sagledava u jednom sasvim pristupačnom nam svjetlu te nam pomaže da još jednom upoznamo Jaića, njegove suvremenike i njegovo doba. Uz svoga učitelja Marijana Lanosovića, leksikografa, gramatičara, teologa, pisca, obnovitelja Brodskoga samostana, zaslužnika za povratak franjevaca u Brod na Savi, Jaić je razvijao duh, um i srce, sticao predragocjena iskustva koja su mu uvelike pomogla kad su nadošle nove prilike i nova vremena. Preko Lanosovića, kako izvrsno primjećuje o. Bonaventura Duda u recenziji Hoškova rukopisa o Marijanu Jaiću, Jaić je ušao u baštinu, koju jc osobito tijekom 18. stoljeća izgradio i stvorio stvaralački krug slavonskih i podunavskih franjevaca, okupljenih oko dva središta, uz franjevačke škole u Osijeku i Budimu, gdje su desetljećima zajedno djelovali filozofsko učilište i bogoslovna škola. Vjernost tom naslijeđu i baštini Jaić utvrđuje u suradničkoj povezanosti s Grgom Cevapovicem, najboljim poznavaocem i graditeljem te iste baštine u prva tri desetljeća 19. stoljeća. Smijemo reći daje Jaić nastavio Čevapovićevo djelo na obnovi vjerskog života hrvatskog naroda u Slavoniji i u dijaspori širom Podunavlja, ali i Čevapovićevo djelo na obnovi franjevačkog načina življenja u redodržavi kojoj jc pripadao. 291