ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)

Strana - 259

Izvješća, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 235-279 određena knjižnica pokriva (monografije, serijske publikacije, rukopisi, notno i kartografsko gradivo, audiovizualno gradivo, sitni tisak itd.). Opseg takvoga sveobuhvatnoga zavičajnog pristupa ilustrira podatak da Središnja knjižnica u Celju, primjerice, upravo priprema Celjski biografski leksikon. Slovenski nacionalni literarni arhiv u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Ljubljani bio je temom izlaganja njezina zaposlenika Mihaela Glavana. Riječ je o rukopisnoj zbirci, tj. središnjoj državnoj zbirci rukopisnoga gradiva iz područja literature, jezikoslovlja i humanistike u širem smislu. Godine 1999. postignut je neformalni dogovor između državnih muzeja, arhiva i knjižnica da se literarno arhivsko gradivo uvrsti u Rukopisnu zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U Odjelu rade četiri bibliotekara; ondje je pohranjeno oko 440 dužnih metara gradiva odnosno 3550 rukopisnih jedinica katalogiziranih prema klasičnome europskom bibliotekarskom standardu. Zastupljeni su gotovo svi značajniji slovenski autori (Primož Trubar, Žiga Zois, Anton Linhart, Valentin Vodnik, France Prešeren i dr.). Vladimir Žumer kratko se osvrnuo na dosadašnje priloge o problematici aktualnoga savjetovanja; o njoj se govori i piše već četrdesetak godina, a savjetovanje Slovenskog arhivističkog društva u Ormožu 1985. bilo je posvećeno upravo tim pitanjima. Istaknuo je kako korisnika, primjerice, ne zanima jesu li rukopisne knjige begunjskih zatvora (1941-45) arhivsko gradivo, ili pak jesu li javno ili privatno vlasništvo; svejedno mu je gdje se čuvaju, a bitno je jesu li sačuvane, jesu li dostupne i kakav im je sadržaj. Žumer smatra da bi takvo promišljanje (uz uvjete stručnoga čuvanja i obrade, dostupnosti i uključenosti u arhivski informacijski sustav), trebalo biti ishodištem u svakoj stručnoj debati. Sve tri struke trebaju poštivati zakonske definicije arhivskoga, knjižničnoga i muzejskoga gradiva i zakonskim propisima određen način prikupljanja. Treba spriječiti "cufanje" izvornih dokumenata iz fondova javnopravnih osoba za potrebe specijalnih muzeja, "domoznanskih" zbirki i si. Činjenica da se zakonske definicije arhivskoga, muzejskoga i knjižničnoga gradiva preklapaju, nc bi trebala biti izvorom nesporazuma. Kazališni plakat tako može biti i arhivsko (dio arhivskog fonda kazališta), knjižnično (ako ga je knjižnica dobila od kazališta kao obvezni primjerak) i muzejsko gradivo (ako ga je muzej dobio kao duplikat ili skinuo s oglasne ploče). Istaknuo je da su temeljem članka 102. Zakona o prirodnoj i kulturnoj baštini iz 1981. arhivi prepustili muzejima, knjižnicama i institutima gradivo prikupljeno do 1981. uz uvjet dobre materijalne zaštite, stručne obrade i si. u skladu s arhivskim propisima. Tako javno i privatno arhivsko gradivo prikupljeno do 1981. može ostati u nearhivskim ustanovama, a privatno i nakon 1981. Treba ustrajati u zahtjevima da se javno arhivsko gradivo protuzakonito prikupljeno i nakon 1981. izruči arhivu, odnosno u naporima da se svaki takav pokušaj spriječi. Svakako, državni arhivi imaju obvezu da sve gradivo izvan arhiva evidentiraju, popisu i uključe ga u arhivski informacijski sustav. Drugi je tematski blok savjetovanja bio posvećen arhivima i marketingu. Od šest izlaganja tri su bila zanimljivija: Kristina Šamperl Purg iz Povijesnog arhiva u 259