ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)
Strana - 222
A. Šoljić, Za vječno pamćenje, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 219-234 osuđen na smrt vješanjem. Ovo pogrešno navođenje ne spominjem iz zluradosti (Z. Šundrica bio je uzor akribije), nego upravo zato stoje spomenuti zaključak intimno povezan s onim stoje B. de Sfondratis tako zgodno označio kao "labilnost smrtničke memorije". U ostalomu je Šundričino izvješće posve vjerno. Čitanjem siječanjskih odluka sva tri vijeća ustanovio sam da se ni u jednoj od njih ne spominje počinitelj ove krađe, a pretražio sam - opet uzalud - i sudbene predmete iz dotičnog razdoblja. Konačno sam, pregledom senatskih odluka u nastavku iste godine, ustanovio daje Senat doista donio odluku o kojoj govori Šundrica, ali ne 14. siječnja nego 14. lipnja! 5 . Nameće mi se objašnjenje da Pantićeva informacija nije bila usmena nego pismena, pa daje vjerojatno predmetni nadnevak Pantić nečitko zapisao kao "14. jun" te gaje Šundrica odgonetnuo kao "14 jan". Zato je Senatu odluci o dogotovljenju arhiva iz 1599. s razlogom zahtijevao da sve dubrovačke povlastice prepiše netko s čitkim rukopisom! Ova bi afera mogla dati potku za sadržajan krimić. Kako u to vrijeme za ovu krađu zacijelo nije bilo "kolekcionarskih" pobuda, bit će daje kradljivac Nikola Rofe trebao uništiti tragove nečijih zaduženja. Bilo bi prezahtjevno danas utvrđivati čiji je to konkretno bio interes. Alije dodatno zanimljiv nastavak afere: iako je prokazivao, Ivan Božov - Ioannes Natalis - bio zaštićen tajnom, on je svojevoljno javno otkrio svoj identitet, obraćajući se Senatu sa zahtjevom da iskoristi svoju povlasticu uvođenja u Grad dvojice krivaca za "obično ubojstvo" 6 , uz dragovoljno odricanje novčane nagrade od čak 1.000 dukata! Netko je zacijelo imao interesa da ga nagovori na ovo odricanje. Istoga dana, 24. kolovoza 1576, kad je u Senatu usvojena njegova molba, Ivan Božov svoje pravo - u nazočnosti dvaju svjedoka - ustupa Franu Frana Lukareviću. Međutim, već sljedećeg dana, 25. kolovoza, isti Ivan Božov - sada pred tri svjedoka — ustupanju Franu Lukareviću nameće stroge uvjete i ograničenja. Opet istoga dana Ivan Božov daje novu izjavu -pred čak pet svjedoka- da je prethodna izjava tog datuma data pod pritiskom Junija Mihova Bobaljevića. Ni tu, međutim, zapletu nije kraj: 25. rujna iste godine Frano Lukarević dvaput dobivenu povlasticu ustupa Tomu Pavla Sorkočevića, a 18. veljače 1577. Sorkočević je ustupa upravo Juniju Bobaljeviću ("licet absenti, sed tamquam presenti"), kojega je Ivan Božov bio okrivio kao nasilnog iznuđača. Konačno, sljedećeg dana, 19. veljače 1577. Junije Bobaljević dobivenu povlasticu preko notara ustupa po pola "absentibus et tamquam presentibus" Petru Paskovu Sorkočeviću i Franu Lukareviću (onomu, dakle, kojemu je 5 Zanimljivo je da se i u ovom slučaju "obrane memorije" pojavljuje kao dubrovački kancelar jedan predstavnik kremonske obitelji Sfondratisa: kancelar Nikola de Sfondratis priopćio je krivcu senatsku presudu. 6 "Simplex homicidium" prevodim kao obično ubojstvo, što znači daje bez otežavajućih kvalifikacija, kakve bi imalo ubojstvo dužnosnika i si. Za ovu sugestiju zahvalan sam Nelli Lonza. 222
