ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)
Strana - 223
A. Šoljić, Za vječno pamćenje, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 219-234 Ivan Božov najprije prepustio svoju povlasticu). Ukratko, senatska velikopotezna odluka usmjerena na povrat važnih uredskih knjiga pokrenula je dalekosežnu i hektičnu trgovinu povlasticom pomilovanja dvojice počinitelja "običnog ubojstva". Godine 1599. Senat je donio uredbu o dogotovljenju arhiva 7 . U stvari se radilo o nastojanju da se kompletiraju takozvane kopijalne knjige dubrovačkih povlastica. Arhivistički je doduše zanimljivo da se u ovoj relativno kratkoj uredbi dosta sustavno razlučuju povlastice od drugih spisa i pisama. Također valja uočiti da se u ovoj uredbi izrazita briga posvećuje sređivanju isprava i knjiga po utvrđenim načelima. I ta su načela arhivistički zanimljiva; iako tada arhiv nije imao današnje funkcije, značajno je da su isprave i knjige trebale biti razvrstane na svoj način po provenijenciji, koja dakako nije artikulirana po institucijama. U zasebne knjige trebalo je prepisati povlastice dobivene u Rimu, Ugarskoj, Španjolskoj (zajedno s Napuljem i Sicilijom), Turskoj te od drugih vladara (ove su povlastice, kao manje značajne, mogle biti sve u jednoj knjizi). Jedna ad hoc intervencija Senata iz 1777. čini mi se također vrijednom objavljivanja, iz dva razloga. Prvo kao kuriozum: teško je dokučiti kako su se službene kancelarijske knjige domogli psi, osim ako je pergamena bila još dovoljno svježa, pa je pse privukao njezin miris. Drugi, meritorniji razlog jest promptna i temeljita intervencija Senata usmjerena na rekonstituciju memorije. Dokumenti Dokumenti se donose kronološkim redom, prvo transkripcija, zatim prijevod na hrvatski (izuzetak čini napomena iz 1582, jer je vezana za knjige iz 1557). Mislim da obje verzije zaslužuju objavljivanje: izvornik ima dokumentarnu vrijednost, koja se ne može u svim svojim aspektima zrcaliti u prijevodu, a prijevod je potreban zato što se danas ne može očekivati da svi čitatelji poznaju latinski i (stariji) talijanski jezik. Sva su isticanja moja. 13/11/1499 Diversa notarié 79/54-55 Quoniam ad saluanda que inter mortalium uota contrahuntur sunt instrumenta fide digna auctoritate uallata quamplurimum opportuna solers humane nature sagacitas mortalium memorie labilitate pensata: ne quae inter contrahentes aguntur obliuionis 7 "de conficiendo archiuio". Od više mogućih značenja glagola "conficere" u ovom je slučaju teško odabrati neko koje bi adekvatno izrazilo taj čin; ne može se raditi o osnivanju, s obzirom daje arhiv faktički postojao već stoljećima, iako se ovdje, koliko je poznato, u Dubrovniku po prvi put rabi izraz "arhiv". 223
