ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)

Strana - 220

A. Šoljić, Za vječno pamćenje, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 219-234 navršilo 400 godina od senatske odluke o dogotovljenju arhiva. Poticaj za izdavanje ovih i još nekoliko posebno značajnih dokumenata dubrovačkog arhiva konačno je dalo nedavno savjetovanje o destrukciji i rekonstrukciji povijesnog pamćenja, održano upravo u Dubrovniku od 5. do 6. studenoga 1999. Iznimnu vrijednost i bogatstvo dubrovačkog arhiva nije potrebno isticati. Pogrešno je, međutim, smatrati da se to bogatstvo ima zahvaliti besprijekornim odnosom prema ispravama uz iznimnu sreću da oni nisu uništeni, kao što je npr. u II. svjetskom ram uništen napuljski arhiv. Dapače, osim katastrofalnog potresa 1667, i u Dubrovniku su puno puta stradali brojni dokumenti. Da nije bilo niza požara, tko zna koliko bi bogatstvo bilo sačuvano u državnim uredima te kod benediktinaca, franjevaca i drugih. I sama dubrovačka vlast s predumišljajem je uništila mnoštvo tajnih dokumenata, koji bi naravno danas bili posebno vrijedni i zanimljivi. Kao što će se vidjeti iz dokumenata, bilo je i drugih načina destrukcije povijesnog pamćenja: nemarom, krađom pa čak i pasjim apetitom. Daje uza sve to dubrovački arhiv tako jedinstvena banka povijesnih podataka zahvaljujemo tomu, stoje ovdje i prije svega konstituirana iznimno sadržajna memorija. Vrsni i savjesni notar T. de Savere vrijednim je radom 1277. udario solidne temelje dobrom vođenju knjiga te razdvojio notarijat od kancelarije. U Statut grada, redigiram 1272, dopunjan nizom naknadnih odredaba, unesena je ijedna za povijesno pamćenje sretno produktivna odredba, da se svaka transakcija čija vrijednost premašuje 10 perpera, mora zaključiti pred notarom. Upravo ta sretna kombinacija: angažiranje profesionalnih notara i zaštita poslovanja, osigurala je specifičnu vrijednost dubrovačkoga arhiva. Naravno, Republika si nije mogla priuštiti profesionalne notare i za mjesne kancelarije izvan Grada. Tu su i dalje notarske poslove mogli obavljati klerici, pa spomenuta isprava B. de Sfondratisa svjedoči da su klerici još dugo služili i kao notari na izvangradskim područjima, a Dubrovnik je stalno nastojao širiti ta područja kupovinom teritorija od okolnih vladara. Klerici su očito bili zainteresirani za povlasticu vršenja notarske službe, pogotovo kad su uz to dobivali ovlast imenovanja drugih notara. U jednom registru povlastica koji se nekoć nalazio "u velikom ormaru" u riznici (danas je unutar arhiva Dubrovačke Republike signiran kao 27. svezak serije "Privilegiji"), u popisu papinskih isprava, na foliju 4, pod brojem 24 navode se "quatro priuileggii ottenuti in Roma da quatro preti da poter crear notari et legitimar bastardi". Nažalost nisu navedena ni imena tih svećenika, a ni godine izdavanja isprava. Bartolomejeva isprava predstavlja pravu filozofiju notarijata, pa zaista zaslužuje daju se o 500-toj obljetnici ne samo spomene nego i objavi. Dokument iz 1503. u izvjesnom je smislu začetak arhivske "vanjske službe" u Dubrovniku. Riječ je, naime, o intervenciji svjetovne vlasti u posao nadbiskupske kancelarije. Konstatira se da se u toj kancelariji - za razliku od notarijata i kancela220