ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 7
Uvodna riječ uredništva, Arh. vjesn., god. 42 (1999) str. 7-8 UVODNA RIJEČ UREDNIŠTVA Pred stotinu godina objavljenje prvi broj Viestnika kraljevskoga hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arkiva, prethodnika današnjega Arhivskoga vjesnika. Toj obljetnici posvećenje i ovaj broj Arhivskoga vjesnika. Činimo to s dva priloga. Već u prvome broju Viestnika zacrtana je osnovna zadaća ne samo časopisa nego i hrvatske arhivske službe. Ovaj časopis je trebao biti posrednik "između arkivarâ i zemaljskih činovnika i historičara". Takvo gledanje na koncepciju arhivske službe, kako je vidi glavni urednik u prvome broju, i danas pokazuje svu svoju aktualnost. Arhivska služba može se razvijati jedino u tijesnoj povezanosti između stvaratelja arhivskoga gradiva ("zemaljskih činovnika") i arhivista ("arkivara"). Stavljajući naglasak na tu vezu otkrivaju se osnovne postavke i suvremene arhivistike, koja arhivsko gradivo, a to će reći sve arhivske zapise, promatra kao continuum od njihova postanka do prijenosa u arhive i njihove konačne obrade koju obavljaju arhivisti. Takav jedinstveni pogled na arhivske zapise završava u drugoj strani koju označava taj continuum: to je povezanost arhiva s korisnicima ("historičarima"). Tako zacrtani izgledi razvoja arhivske službe ipak su se dugo probijali u hrvatskoj arhivskoj praksi i arhivskoj teoriji koja se postupno dograđivala do naših dana. Arhivistička perspektiva časopisa ipak se teško ostvarivala, posebno u prvih pedeset godina izlaženja. Već u prvome broju ovaj se časopis, naime, naziva "historičkim". U to vrijeme počinju se nazrijevati odnosi stvaratelja i arhiva (izlučivanje, vrednovanje, sustavno "prenošenje starijih spisa iz uredskih registratura u arkiv"), no i dalje vlada uvjerenje da se arhivist bitno ne razlikuje od povjesničara, uz jednu nadopunu, da se arhivist prvenstveno brine za obradu arhivskoga gradiva, proučava i unapređuje pomoćne povijesne znanosti te objavljuje povijesne izvore. Ipak i u takvoj perspektivi glavni urednik Ivan Bojničić izglede ovoga prvoga arhivističkoga časopisa vidi u obradi "domaćeg prava, zemaljske uprave i povijesti kulture". Uređivačka politika postupno je nadopunjavala te početne arhivističke poticaje na tlu Hrvatske. Danas je on prerastao u časopis s gotovo izrazitim arhivističkim sadržajem i afirmira neovisnost arhivske znanosti i arhivske profesije. Ovaj obljetnički broj donosi izlaganja s međunarodnoga savjetovanja u Dubrovniku na temu "Autonomija arhiva". Nije nam prvotno bila namjera da cijeli ovaj broj posvetimo upravo toj temi - neovisnosti arhiva. To se dogodilo mimo prvotne zamisli o uređenju ovoga broja. Hrvatski državni arhiv u studenome 1999. organizirao je u suradnji s Međunarodnim arhivskim vijećem, Odborom za europski program te s Vijećem Europe savjetovanje upravo na temu neovisnosti arhiva i ugroženosti arhivskoga gradiva u ratnim sukobima. Ideja za to savjetovanje proizašla je iz razmišljanja o razvoju arhivske službe u tranzicijskim zemljama, kada gotovo da i nije bilo područja nad kojim se nije nadvijao duh politike. Prvenstveno u zemljama bivšega komunističkoga sustava arhivi su bili višestruko pod nadzorom tijela državne uprave: od imenovanja ravnatelja do ograničenosti i privilegiranosti pristupa arhivskome gradivu. Takav položaj arhiva nastao je kao posljedica kontrole nad povijesnim izvorima i kontrole nad promišljanjem 7
