ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 8
Uvodna riječ uredništva, Arh. vjesn., god. 42 (1999) str. 7-8 povijesti na temelju sačuvanih zapisa. To naše razmišljanje, koje je prvenstveno izviralo iz iskustva zemalja u tranziciji, pokazalo je da i u zemljama s razvijenom demokracijom postoji zahtjev za punom neovisnošću, a time i punom profesionalizacijom arhivske službe. Poticaji koji dolaze prvenstveno od nekih zemalja (Skandinavske zemlje, Kanada, Australija, da spomenemo samo neke) o punom pravu na informaciju, bitno su utjecali na suvremeno poimanje arhivske službe i arhiva. Arhivsko gradivo u zemljama demokracije mora od samoga svoga početka biti dostupno svim građanima (osim uz zakonom predviđena ograničenja označena određenim stupnjem tajnosti). Naprosto je temeljni zahtjev demokratskoga razvitka da arhivsko gradive mora svima biti dostupno pod istim uvjetima. Tome valja dodati i zahtjev da se sustavom vrednovanja (koje se mora temeljiti na postavkama arhivističke znanosti) sačuva ono najvrednije i najznačajnije što spada u "memoriju" svakoga naroda, svake države i cijeloga svijeta. To u naše vrijeme postavlja zahtjev za punom neovisnosti arhiva, arhivske službe i arhivske znanosti. Tu su problematiku stručnjaci iz cijele Europe razmatrali na savjetovanju u Dubrovniku. Razmotrena je neovisnost arhivske službe u svim bitnim aspektima. Ponajprije, to je neovisnost arhivske uprave u državnom sustavu upravljanja. Neovisnost uprave zahtijeva i osiguranje financijskih sredstava, kako arhivska služba ne bi ovisila o hirovitosti pojedinih državnih dužnosnika. Briga za informacije koje su zapisane na bilo kojemu mediju odnosno nosaču nenadomjestiv su segment očuvanja i obrane demokratskih prava pojedinca i naroda. Ta "administrativna" i "financijska" neovisnost pretpostavka je za samostojan razvoj arhivistike kao samostalne znanosti i poštivanje profesije arhivista kao zasebne profesije. Iz takvih znanstvenih i profesionalnih postavki same po sebi izviru prerogative arhivske službe: čuvanje pune i cjelovite istine putem objektivnoga sustava vrednovanja i nepristrane dostupnosti arhivskoga gradiva. U tom pogledu međunarodni "Etički kodeks arhivista" postavlja osnovni zahtjev pred profesiju arhivista da "čuvaju integritet arhivskoga gradiva i na taj način pružaju jamstvo da ono predstavlja trajno i pouzdano svjedočanstvo prošlosti". I dosljedno tome "arhivisti se odupiru svakom pritisku, odakle god on dolazio, kojemu je cilj manipuliranje svjedočanstvima ili prikrivanje ili iskrivljavanje činjenica". Isti "Etički kodeks arhivista" stoga naglašava potrebu neovisnosti arhivistike i arhivske službe tako da "arhivisti ne smiju dopustiti nikome izvan svoje struke da se miješa u njihov posao i zadatke". Svi ti zahtjevi još više postaju neophodnost suvremenoga društva, jer suvremena informatizacija i novi mediji postavljaju izazov o promišljanju vlastite struke. Temi o neovisnosti arhivske službe na zahtjev Vijeća Europe dodana je i tema o "uništavanju" memorije naroda sadržanoj u arhivskome gradivu. Razumljivo je da je Vijeće Europe osjetilo potrebu da se na ovome savjetovanju upozori na problem uništavanja arhiva u ratnim sukobima: to je svjesno ili nesvjesno uništavanje memorije pojedinoga naroda i spada u kategoriju koju danas nazivamo kulturocidom. Dakako, uništavanje arhivskoga gradiva, svjesno ili nesvjesno, jest napad na neovisnost arhivske službe u najširem smislu riječi: da sačuva cjelovito arhivsko gradivo svakoga naroda. Naime, kao što svaki narod ima pravo na budućnost, on isto tako ima puno pravo i na samospoznaju svoje prošlosti. 8
