ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 60
V. Žumer, Politika akvizicije i kriteriji vrednovanja: profesionalni i politički aspekti, Arh. vjesn., god. 42 (1990), str. 53-77 Teorija i praksa vrednovanja suvremenog gradiva nastalog nakon 1945. godine, bavi se naročito sljedećim pitanjima: - svrha ili cilj vrednovanja, koji je povezan prvenstveno s zakonskim i stručnim arhivskim definicijama arhivskog gradiva, - metodologija vrednovanja ("pozitivna" metoda s neposrednim utvrđivanjem arhivskoga gradiva i "negativna" metoda s utvrđivanjem gradiva koje se treba uništiti, uključujući i utvrđivanje vremenskih rokova čuvanja gradiva), - metodologija odabiranja arhivskog gradiva ("pozitivna" metoda s neposrednim odabiranjem arhivskog gradiva i "negativna" metoda s izlučivanjem dokumentarnog gradiva po isteku rokova čuvanja ili nakon što izgubi značaj za poslovanje njegovog stvaratelja), - formalni postupak vrednovanja, odabiranja ili izlučivanja gradiva, - konkretne osnove i pomagala za vrednovanje i odabiranje arhivskog gradiva, kao što su vodiči, načela, pravila, kriteriji, liste, popisi, katalozi, planovi za preuzimanje gradiva u arhiv itd. Arhivistika i arhivski propisi moraju odgovoriti na osnovna pitanja u svezi s vrednovanjem i odabiranjem arhivskog gradiva: u koju svrhu se gradivo vrednuje, čije je gradivo potrebno vrednovati, kako vrednovati, odabrati ili izlučiti gradivo, koje metode treba koristiti, koje postupke, gdje i s kim, tko i kada i s kakvim obvezama treba izvršiti vrednovanje, te prije svega odgovoriti na najzahtjevnije i ključno pitanje arhivistike: što vrednovati, što odabrati, što sačuvati, što izlučiti ili što uništiti, kako bismo sačuvali optimalnu količinu podataka i informacija (zapisa) o prošlosti? U suvremenoj arhivskoj teoriji pod pojmom "vrednovanje arhivskog gradiva" podrazumijevamo određeni način i postupak u kojem na temelju funkcionalne analize stvaratelja (analiza organizacije, funkcija, ovlasti, aktivnosti i veza), kao i njihovog gradiva (funkcionalna analiza vrsta, oblici, dupliciranje i sadržaj gradiva, uključujući i sustave kancelarijskog poslovanja), te uz pomoć objektivnih stručnih načela i kriterija vrednovanja i konkretnih pomagala za odabiranje (liste, popisi i katalozi arhivskog gradiva), vrednujemo odnosno utvrđujemo trajnu vrijednost gradiva s obzirom na njegovo povijesno, znanstveno, kulturno, estetsko ili neko drugo zakonom utvrđeno značenje, koje po dovršetku postupka odabiranja i izručivanja preuzimamo u javni arhiv. Cilj vrednovanja, prema zakonskim definicijama, kao i prema stručnoj arhivskoj literaturi, u posljednjih deset godina, praktično je u cijelom svijetu označen kao utvrđivanje trajnog značaja arhivskog gradiva, a ne kao pribavljanje arhivskog gradiva za potrebe povijesti, znanosti i kulture, kao što se zagovaralo u starijoj arhivističkoj literaturi. Još manje vrednovanje znači osiguranje arhivskog gradiva za teku60
