ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 48
J. Ivanović, Arhivska neovisnost - Anketa o položaju arhiva u europskim zemljama, Arh. vjcsn., god. 42(1999), str. 43-52 na zadovoljavajući i jasan način, definirano nearhivistima. Sposobnost arhiva da uvedu i primjenjuju profesionalne standarde time je ograničena. Odgovori na pitanja o tome kako se imenuje osoblje arhiva lokalne samouprave djelomično su kontradiktorni. Andora je jedina zapadna zemlja koja je odgovorila da lokalnim vlastima ne mogu postavljati lokalno arhivsko osoblje. U nekim slučajevima lokalno arhivsko osoblje dijelom imenuje samo lokalna uprava, a dijelom nakon savjetovanja sa središnjom arhivskom upravom. U nekim zemljama, čini se, lokalni arhivi ne postoje. U više od pola istočnih zemalja središnja arhivska uprava kontrolira zapošljavanje osoblja lokalnih arhiva. Istočne zemlje, budući da imaju slabije definiranu središnju upravu, imaju više utjecaja na arhivske institucije na lokalnoj razini. Zanimljivo je da središnja arhivska uprava ima veću kontrolu nad lokalnim arhivima ako je i ona sama u sličnoj poziciji prema vladinu tijelu koje je odgovorno za arhive. Centralizacija arhivskog sustava može se držati ekvivalentnom s koncentracijom arhivskih funkcija u vladinom tijelu koje se nalaze van arhivskog sustava. To postavlja pitanje autonomije unutar državnog arhivskog sustava. 4. Uredsko poslovanje U skoro svakoj europskoj zemlji postoje pravne odredbe koje arhivima omogućuju da provode mjere zaštite spisa koji se još uvijek nalaze kod stvaratelja. Arhiv je ustanova koja donosi konačnu odluku o tome da li će se spisi trajno čuvati ili će biti uništeni, a postoje sredstva kojima se osigurava da stvaratelj ispoštuje i provede odluku arhiva. Ako odgovori daju pravu sliku, moralo bi se zaključiti da arhivi, a ne stvaratelji, imaju konačnu odgovornost ako se spisi izgube ili unište. Međutim, komentari dodani odgovorima na ova pitanja sugeriraju da praktična raspodjela odgovornosti između arhiva i stvaratelja gradiva zaslužuje daljnju analizu. Vrijedno je istražiti kada i kako arhivi dolaze do znanja o tome da neki spisi postoje, tj. u kojem stadiju životnog ciklusa spisa oni počinju učinkovito primjenjivati svoje pravo nadzora. Ako je to predaleko od trenutka stvaranja spisa, tada treba zaključiti da su sredstva zaštite ograničena vremenom i da postoji razdoblje tijekom kojeg arhivi ne mogu spriječiti uništavanje spisa. Dok u samo šest zapadnih zemalja postoji zakonska kazna za nedopušteno uništavanje arhivskog gradiva, samo jedna istočna zemlja nema takvu sankciju. Ovo korespondira s ranije spomenutom tendencijom da se pojačanim nadzorom nadoknađuju posljedice raspodjele nadležnosti središnje uprave između arhiva i nekih drugih tijela. 48
