ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 37
M. Pandžić, Obrazovanje arhivista - usporedni pregled školovanja u raznim zemljama svijeta, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 35^12 Već na prvi pogled korisnik ove izvanredne studije ne otkriva samo one osnovne podatke, poput naziva škole, adrese, telefona, imena odgovornih osoba, što je sve veoma važno za uspostavljanje brzog i izravnog kontakta i za daljnje obavijesti. Ovdje se, naime, nalaze i izravni podaci o programu studija, o broju nastavnih sati, o broju studenata, o zvanju koje student stječe nakon studija; napokon i o profesorima na svim studijima i školama (da li su profesionalni arhivisti ili primjerice povjesničari, jesu li radili u arhivima te imaju li određenu praksu ili ne). Nadalje, o studentima doznajemo: koliko ih u pojedinoj školi ili studiju završava studij nakon određenog broja godina, koliki prosječni broj svršenih studenata može škola ili fakultet iskazati, te koliki je broj polaznika studenata u prosjeku u jednoj godini studija. To dakako ovisi o veličini škole ili fakulteta, pa i zemlje o kojoj je riječ, ali ipak čini se da nema te škole ili studija, koja ne bi iskazala da je barem 5 do 10 studenata svake godine završilo studij. Zatim možemo pratiti osnovne pokazatelje o predmetima koji se predaju. Primjera radi, vidimo kakav je odnos broja sati između arhivističkih predmeta "u užem smislu" (arhivska teorija i praksa, obrada, sređivanje i popisivanje, izrada obavijesnih pomagala, povijest institucija, arhivsko zakonodavstvo, kancelarijsko poslovanje, rad u pismohranama, gradivo na nekonvencionalnim medijima, vrednovanje, izlučivanje, arhivska tehnika i si.), u odnosu na opće predmete (nacionalna i opća povijest, pravo, pa i ekonomija, informacijske znanosti, povijest arhiva, jezici, ponekad i bibliotekarstvo). Dobivamo uvid u odnos između broja sati predavanja (teoretske nastave) i praktičnih vježbi. Sve to pokazuje osnovno usmjerenje manjeviše svake arhivističke škole ili studija: 1. Samostalnost ili autonomnost studija arhivistike - ponekad s posebnim smjerom bibliotekarstva i informatike. O tome izričito govori i zaključak odnosno preporuka sa sastanka Sekcije za obrazovanje arhivista u Ljubljani, ujesen 1994: "6. ... potrebno je dostići ravnomjerni program /studija arhivistike/, s jedne strane i pomoćnih povijesnih znanosti, a s druge strane ... 'uravnoteženu integraciju novih tehnologija' (za obradu informacija)". 2. Dio arhivističkih studija mora se posvetiti povijesti institucija ili administrativnoj povijesti (v. točku 5 istih preporuka sa sastanka Sekcije za obrazovanje arhivista u Ljubljani 1994). 3. Zbog općepriznate opasnosti u arhivskim službama razvijenih zemalja, da će arhivi teško moći zaustaviti uništavanje suvremene građe na elektronskim medijima, potrebno je znatno povećati poznavanje informatičke tehnologije, što je najčešće moguće organiziranjem trajnog obrazovanja (continued or continuous training)* 8 The American Archivist, vol. 58, br. 2: "Special issue ... on Automated Records"; H. Weber, Challenges for the archivai training, JANUS, 1993, sv. 3. 37
