ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 24

J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 15-34 arhivistevu radnom zadatku, konceptualno nerazlučeni. Većina na pitanje što od ponuđenoga preteže odgovara tako da ga ne uzima ozbiljno. To ima za posljedicu sliku arhivista kao nestvarnog bića, sklopljenog od dijelova stvarnih bića i sa upitnim osobnim identitetom. Mnogima to u načelu nije neprihvatljivo - sve dok se može dati prednost jednom objedinjujućem segmentu (bile to povijesne, informacijske ili neke druge discipline), u protivnom na vidjelo dolaze posljedice nedovoljne definiranosti i nezrelosti arhivističkog sastojka mješavine. Širenje područja preko određenih ograničenja na kraju ga čini neprepoznatljivim i dovodi do njegova spontanog ukidanja. Reforme obrazovnih programa, rasprave o tome stoje arhivistu potrebno, a što ne, pa čak niti suglasje oko društvene uloge arhiva ne mogu dati odgovor. Odgovor ovisi o tome da li je moguće i uvjerljivo učvršćenje arhivistike kao samostalne discipline, a na to pitanje još nije dan uvjerljiv odgovor. Negdje treba odrediti kakav je odnos među svim tim sadržajima, što čini program jedinstvenim, što sprečava da se podijeli unutar sebe na više zasebnih programa ili da se u cjelini integrira negdje drugdje. Nije slučajno da se pitanje specijalizacije pojavilo usporedo s proširenjem područja za arhive relevantnih znanja. Nekad je bilo izraženo gotovo isključivo u hijerarhijskom odnosu arhivista i njegova pomoćnika.

27 Zatim se pojavio i drugi kriterij: vrsta građe, naročito pojavom tzv. nekonvencionalnih medija,

28 a u novije vrijeme sve je izrazitija podjela prema arhivskim funkcijama. Pitanje specijalizacije može se promatrati kao stvar organizacije i funkcionalnosti, ali ima i neke načelne implikacije koje u krajnjoj liniji ovise o predodžbi o tome stoje arhiv, a što arhivistika. Da li će proces ići u smjeru specijalizacije ne ovisi toliko o potrebama za posebnim vrstama znanja i vještina: one se mogu zadovoljiti na više načina. Ovisi ponajviše o tome da li će uspjeti pokušaj da se izgradi i osnaži prepoznatljiv korpus osnovnoga arhivskoga znanja zasnovan na integrativnom djelovanju arhivske teorije. Ona se ne može zasnivati na akcidentalnim svojstvima arhivske građe (poput tehnološki uvjetovanih) ma kako ona važna bila, pogotovo ne na funkcijama arhiva, ma kako to privlačno bilo. Snaga motiva promjene očituje se i u njegovu preslikavanju na obrazovni program: dodavanje i mijenjanje sadržaja postali su nužnost, no pitanje je koliko ovakva refleksna reakcija može donijeti na duži rok tendencijom raskopavanja i recikliranja znanja i iskustava. Mit o promjeni, doduše, snaži arhivistovu sposobnost davanja trenutnog odgovora na trenutnu situaciju, ali je indiferentan na teorijsku podlogu arhivskoga znanja. Temeljno obrazovanje jeu tom smislu tek priprema za Tu se zapravo radi o tome, da se u radni proces uključi što više jeftinije radne snage. Kod filmskih i TV arhiva, pa i crkvenih, radi se prije svega o vezanosti za arhivu matičnu instituciju ili djelatnost. Naročitu pažnju zaslužuju pojave specijalizacije unutar jedne arhivske ustanove ili čak fonda prema kriterijima koji se zasnivaju na formalnim obilježjima materijala i tehnologije. 24