ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 25
J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 15-34 permanentno i upravo zbog takve svoje namjene to je teško u stanju biti. Na ritam promjena moguće je odgovoriti na dva načina: stalnom promjenom ili izgradnjom stabilnih struktura koje će moći biti funkcionalne u različitim uvjetima. Pretpostavljam da uspjeh nekog koncepta arhivističkog obrazovanja dobrim dijelom ovisi o mjeri u kojoj će razlučiti te dvije strategije: temeljno obrazovanje ne može se zasnivati na bezgraničnoj konceptualnoj promjenjivosti i orijentaciji na zadatak koja ga pretvara u predigru daljnjeg stručnog usavršavanja - njegovi su zadaci drugi, a za ove treba pronaći i drugi prikladan oblik. Položaj arhivistike u odnosu na druge discipline s kojima je imala ili ima dosta toga zajedničkoga može se promatrati kao naličje prethodne rasprave. Da li će se dati prednost prvom ili drugom pristupu, ovisi o očekivanjima koja prevladavaju. Imajući u vidu ulogu obrazovanja u profiliranju i zaštiti struke, razumljivo je da arhivisti nastoje afirmirati samostalne, arhivistički specifične programe. Oni među njima čije je obrazovanje ili karijera vezana i uz druge discipline ističu zauzvrat zajedničku osnovu arhivistike s poviješću, bibliotekarstvom ili informacijskim znanostima. Uvjerenje da je autonomno arhivističko obrazovanje moguće i poželjno još uvijek nije dovoljno snažno i još uvijek se podrazumijeva neko drugo, temeljno obrazovanje pored arhivističkog koje u tom smislu funkcionira kao neka vrsta nadogradnje. Već je bilo rečeno da put koji će arhivska zajednica odabrati s obzirom na navedene dileme ponajviše ovisi o njezinoj sposobnosti da razvije prepoznatljivo vlastito područje znanja, koje će biti relevantno i za arhivsku svakodnevicu. Uloženo je dosta napora u definiranje tog područja i postignuta neka vrsta načelne suglasnosti o arhivskoj teoriji kao učenju o prirodi dokumenta (i arhivskih jedinica uopće) i o temeljnim arhivskim funkcijama - nedostaje još suglasnost o njezinoj važnosti. Hibridna priroda ove definicije, spajajući pristup po kojem se teorija zasniva istovremeno na objektu prema kojemu je usmjerena i na prirodi zadataka koji se u svezi s njim obavljaju, dakle miješanje predmetno i funkcionalno ovisnih elemenata, i sama po sebi može proizvesti dodatne nesporazume. Iako je, dakle, suglasnost oko predmeta i cilja manje-više zajamčena, obilježeno područje tek treba oblikovati na način da bude prikladno za organiziranje cjelovitog i samostalnog obrazovnog programa koji će u dovoljnoj mjeri odgovoriti istaknutim očekivanjima. Mnogi čimbenici, unutrašnji i vanjski otežavaju taj pothvat i čine ga još uvijek neizvjesnim, ali je u zadnjih petnaestak godina ipak postignut obećavajući pomak. 29 Usp. Frank G. Burke, "The Future Course of Archivai Theory in United States, American Archivist 44 (1981), 40-46. Opisujući tadašnje stanje tvrdi da se ne može govoriti o nekoj teoriji u smislu općevažećih, univerzalnih zakona. Postojeća načela (provenijencija i si.) su praktičnoga porijekla, nisu nepromjenjiva. "It is fair to say, therefore, that, to date, there has been no elucidation of archivai theory in the United States and little, if any, in the rest of the world." i dalje: "A future look at archivai theory, 25
